Zlatan Dumanić
 -----------------------------------------------------------------------------------------

 


Svibanj 2005, pripreme za snimanje radova, Split, Hrvatska, snimio Antun Maračić
May 2005, preparations for photographing of works, Split, Croatia, photographed by Antun Maračić



/.../ Dumanićevi ručno izrađeni brodovi stoga nisu makete ili skulpture, jer ne prikazuju i ne stoje umjesto "pravog" broda. (Štoviše, napravljeni od autentičnih materijala i testirani na površini splitskoga mora, oni su prije brodovi u malom.) Također, oni nisu ni ready-made objekti, jer ne pretpostavljaju nikakav inicijalni kontekst izvan aktualnog, ni umjetničku vrijednost u koju bi se sublimirala nagost zatečenog stanja. Oni nemaju uporišta ni u jednoj od apriornih razina stvarnosti koje bi ih distancirale na nekoj pristojnoj, objektivnoj udaljenosti.

Brodovi Zlatana Dumanića jednostavno dolaze izdaleka, iz nepoznatog svijeta, uplovljavaju kao stranci u luku našeg pogleda u kojem ih (zbog njihove etičke veličine) ne možemo vidjeti, nego im samo izaći u susret. Njihove utrobe/stive ne skrivaju nepoznati sadržaj, nego obećavaju obilje, luksuzno blago, suvišni užitak. Dolazeći iz nepoznatog smjera, oni imaju zadatak objave, najavljuju radosnu vijest, čak i kada bivaju potopljeni; jer oni su glasnici želje, a želja nikad ne dolazi na cilj, nego samo poziva na odaziv. Poput labirinta, iscrpljuje se u lutanju, izvodeći tragača na istom mjestu na kojem je i ušao. To nam daje snagu antičkog junaka, to je ono što nas čini sretnim.

(iz teksta Ivane Mance "Stranci u luci" ....)


/.../ Dumanić's hand-made ships are thus not models or sculptures, because they do not depict and do not stand in for a "real" ship. (In fact, made from authentic materials and tested out on the surface of Split 's sea waters, they are more ships of small scale). They are not ready-mades, because they do not presuppose any context other than the current, or any artistic value in which the bareness of the condition of status quo could be sublimated. They do not have any toeholds in any of the a priori levels of reality capable of distancing them to a decent objective extent.

The ships of Zlatan Dumanić simply come from afar, from an unknown world, they sail into the harbor of our sight as strangers in which (because of their ethical size) we cannot see them, but only sail out to meet them. Their innards/cargo holds do not hide some unknown content, rather they are a promise of abundance, a cornucopia, a surplus of pleasure. Coming from an unknown direction, they are harbingers of desire, and desire never arrives at a goal, only calls for a response. Like a labyrinth, it is exhausted in the wandering, expelling the quester back out at his point of entrance. It is this that gives us the strength of the hero of antiquity, it is this that makes us happy. /.../

(Part of the text " Ships in a Harbour" by Ivana Mance)

-----------------------------------------------------------------------------------------
  Natrag / Back