Goran Trbuljak
-----------------------------------------------------------------------------------------
 2005, Prema detalju sa zadnje stranice kataloga La Biennale di Venezia, Jugoslavija, 1976. gdje je autor imao potrebu, a bez znanja komesara izloabe i urednika kataloga, tekstu dodati zvjezdicu, grafički znak za fusnotu. Autor je iskoristio ovu priliku tako što je napokon napisao fusnotu. According to the detail on the last page of the catalogue La Biennale di Venezia, Yugoslavia, 1976 where the author had the need to add to the text, without the knowledge of the commissar of the exhibition and the editor of the catalog, an asterisk, the graphic sign for a footnote. The author took advantage of this opportunity to finally write the footnote. U lingvističkoj je prirodi fusnotnog zapisa da multiplicira tekst. To podrazumijeva određenu nuždu da se unutar postojećeg formata otvori novi prostor - alternativan, subverzivan, analitičan. FUSNOTA MOŽE BITI NOVA O/POZICIJA. Zadaća je fusnote rastvoriti beskrajne mogućnosti iščitavanja teksta, povezati i ukinuti referente, uvesti deskriptivne, emotivne ili dokumentarne naputke... napraviti pukotinu u koju se tekst može urušiti. Također, ona svojom znanstvenošću pretvara tekst u činjenicu - podmeće autora kao objekt razmatranja. TEKST MOŽE BITI IME. Ime može biti potpis ispod rada. Potpis može biti dovoljan za rad. Goran Trbuljak izlaže rad koji u kontekstu njegove konceptualizacije anonimnog umjetnika djeluje gotovo ispovjedno - rad o imenu: ...imenu kao afirmaciji i negaciji... ...imenu s cijenom i bez cijene... ...imenu koje ovisno o fusnoti mijenja svoj identitet. I nezaobilazno - rad o povijesti: ...Venecijanski bijenale 1976... ...30 godina... ...Venecijanski bijenale 2005. Te naravno - rad o mehanizmima samih konteksta: ...lingvističkom... ...tržišnom... ...kulturološkom. Od kraja šezdesetih kada počinje s javnim umjetničkim djelovanjem i simbolično gura prst kroz rupu na vratima Galerije moderne umjetnosti, Goran Trbuljak dekonstruira strategije umjetničke prezentacije baveći se diskrepancijom između privatnog i javnog identiteta, tj. krhkošću vlastita imena u kontekstima što ga definiraju. Prije svega je riječ o galerijskim sustavima i njihovoj moći da manipuliraju pojmom umjetnosti, da ga objavljuju i ukidaju te na taj način posreduju između umjetnika i javnosti. Trbuljakov rad polazi od činjenice umjetnosti kao ne nužno proizvoda samog umjetnika, već monopolizirajućeg konteksta. To je ujedno i jedna od glavnih referentnih točaka Trbuljakova diskursa što se eksplicite utemeljuje već u ranim sedamdesetim akcijama Referenduma gdje se glasa za zaključak: umjetnik je onaj kome drugi za to daju priliku ili pak izložbom na kojoj izlaže izjavu: Činjenica da je nekom dana mogućnost da napravi izložbu važnija je od onoga što će na toj izložbi biti prikazano. Riječ je o manifestnim radovima koji, baš kao i projekt na Bijenalu, analiziraju modele proizvodnje i prezentacije, tj. kontekst kao ekonomsko-politički entitet: instituciju, jezik ili tržište. Trbuljak detektira nove socijalne, kulturološke ili političke kalupe te im pokušava izmaknuti negacijom, neposluhom, humorom ili uvođenjem tzv. neumjetničkih tema. Bit je Trbuljakova rada istovremeno i u izravnom komentaru i u samoj strategiji iskaza. /.../ (iz teksta Ivane Sajko "Ivana Sajko o Goranu Trbuljaku ***" ...)
In addition, through its scholarliness it turns text into fact - supplies the author as object of consideration. TEXT CAN BE NAME A name can be a signature to the work. A signature can be adequate for the work. Gorak Trbuljak exhibits a work that in the context of his conceptualisation of the anonymous artist works almost confessionally - a work on the name: … name as endorsement and negation.. … name with a price and without a price… … name that depending on a footnote changes its identity. And ineluctably - a work on history: … the Venice Biennial of 1976… … 30 years… … the Venice Biennial of 2005. And, of course, a work on the mechanisms of the context itself: … the linguistic… … the market… … the cultural…
From the end of the sixties, when he started his public work in art and symbolically pushed his finger through a hole in the door of the Gallery of Modern Art, Goran Trbuljak has deconstructed strategies of artistic presentation dealing with the discrepancy between public and private identity, i.e., the fragility of the personal name in contexts that define it. Above all else this concerns the gallery systems and their power to manipulate the concept of art, to announce and to cancel it, and in this manner to mediate between artist and public. Trbuljak's work takes its point of departure from the fact of art as, not necessarily the product of the actual artist, but of the monopolising context. This is at the same time one of the main points of reference of Trbuljak's discourse, which was explicitly founded in the actions of the early seventies: there was his referendum in which one voted for or against the proposition: the artist is anyone who is given the opportunity to be one and there was the exhibition at which he exhibited the claim: the fact that someone has a chance to make an exhibition is more important than what will be exhibited at that exhibition. These are manifesto works that, just like the project at the Biennial, analyse models of production and presentation, i.e., the context as economic and political entity: institution, language or market. Trbuljak detects new social, culture-industry and political moulds and attempts to give them the slip by negation, disobedience, humour or the introduction of what are called unartistic topics. The essence of Trbuljak's work is at the same time in the direct commentary and in the very strategy of the utterance. /.../(Part of the text "Ivana Sajko about Goran Trbuljak " by Ivana Sajko) |