BRANKO KOVAČEVIĆ
(1911. - 1988.)
Uz 100-godišnjicu rođenja

22.12. 2011. - 05. 02. 2012.

Prošlo je sto godina (1911.-2011.) od rođenja Branka Kovačevića, osobe koja je odigrala važnu ulogu u umjetničkom životu Dubrovnika. Bio je slikar, scenograf, grafički dizajner. Bavio se i pisanjem predgovora drugim umjetnicima, objavljivao članke u novinama i časopisima. Sudjelovao je u osnivanju Dubrovačkih ljetnih igara (1950.), izvorno - Dubrovačkog festivala.
Od osnutka Umjetničke galerije 1945. godine, Kovačević je bio njezin kustos, a tri godine poslije, kada ta institucija prelazi na današnju adresu, u palaču Banac, postaje ravnatelj, zamijenivši na tom mjestu Kostu Strajnića, osnivača Galerije.
Funkciju ravnatelja Kovačević je obavljao do 1952. godine.
Branko Kovačević rođen je 30. studenoga 1911. u selu Zadvarju iznad Omiša, od oca Srećka i majke Margarite, rođene Ivčević, kao najmlađe od troje djece.
Osnovnu školu završio je na otoku Visu, a gimnaziju u Splitu. Usporedno s gimnazijskim školovanjem (1924.-1932.) pohađa školu crtanja i modeliranja koju vodi Emanuel Vidović. Od toga doba, po svemu sudeći, datira njegova sklonost motivu polumračnih interijera atelijera koje je intenzivno slikao sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, do kraja svoje slikarske karijere.
Umjetničku akademiju Kovačević polazi u Beogradu od 1934. do 1938., kod profesora Ljube Ivanovića i Ivana Radovića. Nakon toga vraća se u Split. Iste godine sudjeluje na strogo selektiranoj izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti u novootvorenom Domu likovnih umjetnosti (Meštrovićev paviljon) u Zagrebu. Ta izložba označava početak afirmacije mladog slikara.
Godine 1940. odlazi u Novu Gradišku gdje se zapošljava kao profesor na gimnaziji.
Ondje boravi do 1943., kada se vraća u Split, pridružujući se u okupiranom gradu ilegalnoj skupini slikara koju vodi Antun Zuppa. Nakon oslobođenja, u Splitu i drugim gradovima, zaključno sa Zagrebom, Kovačević organizira izložbu umjetnika partizana na kojoj i sam sudjeluje. Slikarsko stvaralaštvo Branka Kovačevića od 1939. do 1941. godine ekspresionističkog je značaja, što vrijedi i za njegove crteže i linoreze iz ratnog razdoblja s pripadajućom  tematikom.

Godine 1945. Kovačević se seli u Dubrovnik te iste godine, kako je spomenuto, postaje kustos u Umjetničkoj galeriji. U vrijeme rada u toj ustanovi koja postaje žarište likovnog života Grada, Kovačević slika pretežito dubrovačke i cavtatske krajobraze. U ekspresionistički duktus svojeg, nikad napuštenog, figurativnog slikarstva, godine 1955. unosi geometrijsku stilizaciju, konstruktivističke elemente. Ta godina smatra se prijelomnom u njegovu slikarstvu jer otada slikar postaje sve otvoreniji za slobodniji, sažimajući izraz koji zbog svojeg oštrog konturnog crteža upućuje na nadahnuće vitražem. Nakon te druge faze slikarstva (1956.-1961.), Kovačević radi ciklus pejzaža i skupina ženskih likova iz  rodne Dalmatinske zagore (1962.-1969.). Paleta je reducirana, a kompozicije stilizirane s gotički izduženim skupinama figura žena ili prikaza planinskih masiva. Slikar sve više usvaja kubistička iskustva prikaza prostora i figure u simultanim vizurama, prije svega, čini se, nadahnut slikarstvom Georgesa Braquea. Od 1978. pa do kraja života, Kovačević, povlačeći se u mir vlastitog atelijera, slika uglavnom interijere, u kojima kubističku potku razblažuje titravim sfumatom gotovo poentilistički kratkih poteza koji se u variranoj gustoći i boji prostiru cijelom plohom slike. To su prizori atmosferskih gustih i vibrantnih, sjenovitih prostora sobe ili atelijera u kojima su ljudske figure neodvojivi dio ambijenta. 

Kovačević je za života intenzivno izlagao, kako u zemlji tako i u inozemstvu. Samostalno je, između ostaloga, izlagao u Zagrebu (Umjetnički paviljon, 1941., Salon ULUH-a, 1952., 1960.), Dubrovniku (Palača Sponza, 1956., Umjetnička galerija, 1972., 1985.), Amsterdamu (Kunstzaal Magdalene Sothmann, 1957.), Den Haagu (Kunstzaal plaats, 1957.), New Rochelleu, SAD (House Mayer, 1960.), Veneciji (Galleria d'arte Il Traghetto, 1961., 1963.), Nürnbergu (Univershaus, 1962.), Milanu (Galleria Barbaroux, 1963., 1976.), Firenci (Galleria Arno, 1969.), Scottsdaleu, Arizona (1964./65./66.), Rimu (Galleria Russo, 1971.)... 

Za svoj rad, i u zemlji i u inozemstvu, dobio je brojne nagrade i priznanja.
O njegovu djelu pisali su mnogi domaći i strani kritičari, među kojima i poznati talijanski kunsthistoričar i teoretičar moderne umjetnosti Lionello Venturi.
Za života je izdana njegova monografija, autora Josipa Depola, u izdanju Umjetničke galerije Dubrovnik i Logosa, Split (1986.).
Branko Kovačević umro je u Krapinskim Toplicama, 29. listopada 1988. godine.
Na ovoj izložbi, iako zbog neriješenih imovinskih odnosa među slikarevim nasljednicima nismo bili u mogućnosti doći do glavnine njegovih djela, može se steći uvid u značaj Kovačevićeva opusa. Izloženi su radovi iz gotovo svih faza, počevši od ranih ratnih crteža do posljednjih slika s motivom atelijerskih interijera. Radovi su iz fundusa Umjetničke galerije Dubrovnik te iz više dubrovačkih privatnih zbirki i institucija.

Djela za izložbu posudili su:
Lucija Aleksić,  obitelj Bogdanović, Avdo Čimić Jozo Serdarević, Vera Vujnović, Samostan Male braće Dubrovnik, Dubrovačke ljetne igre, Osnovna škola Marin Držić, Dubrovnik, Gimnazija Dubrovnik

Svima srdačno zahvaljujemo.

IVAN LOZICA
skulpture, crteži
o 100. obljetnici rođenja
(Lumbarda, 1910. – Lumbarda, 1943.)

Autor izložbe: Dalibor Prančević

10.12. 2010. - 20. 01. 2011.

Izložba Ivana Lozice povodom stogodišnjice rođenja kipara predstavlja četrdeset i dva umjetnikova crteža iz vlasništva dr. sci. Ivana Lozice iz Zagreba i devet brončanih skulptura iz fundusa Umjetničke galerije Dubrovnik. Senzibilno modelirani ženski aktovi i figure, te prikazi težačkih otočkih likova kao što su žena s mijehom ili nosač pijeska mogu se promatrati u suodnosu sa pripremnim kiparevim crtežima. Autor izložbe je Dalibor Prančević, asistent na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Splitu, koji je u drugačijem izboru skulptura osmislio i izložbu predstavljenu u Studiju Moderne galerije „Josip Račić“ u Zagrebu tijekom svibnja i lipnja 2010. godine.

Biografija:
Ivan Lozica je rođen 1910. godine u Lumbardi kao prvi od sedmero djeca u obitelji Antuna i Ane Lozice Barbareško. Pohađao je Kamenoklesarsku zanatsku školu u Korčuli, a 1926. godine, kao izuzetno talentiran mladić, s navršenih tek 16 godina, primljen je na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Profesori su mu bili Robert Frangeš Mihanović, Ivan Meštrović i Frano Kršinić. Nakon završenog studija 1933. godine Ivan Lozica kao stipendist francuske vlade odlazi na dvije godine u Pariz. Po povratku surađuje s Meštrovićem i Kršinićem. Godine 1938. izabran je za Kršinićevog asistenta na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a 1940. postaje profesor. Tijekom rata odlazi u Lumbardu gdje su ga, kao lijevo orijentiranog, 1943. godine strijeljali talijanski fašisti. Bilo mu je 33 godine.
U svom kratkom životu Ivan Lozica je uspio realizirati više od stotinu djela koja svjedoče izraziti talent lirskih predispozicija, razvijen osjećaj za harmoniju i ljepotu oblika, ali također i za socijalnu tematiku.

ADI NES
SKIDANJE S KRIŽA
Biblijske priče, Dječaci, Vojnici
fotografije 1995-2010
u organizaciji Veleposlanstva Države Izrael i Umjetničke galerije Dubrovnik

07.07. - 08.08. 2010.

Izložba izraelskog fotografa Adija Nesa prikazuje prikazuje 22 fotografije u boji velikog formata iz tri različite serije: Vojnici, Dječaci i Biblijske priče.
Pomoću složene inscenacije i filmske rasvjete Nesove izrežirane fotografske kompozicije su bolno konkretne, a ujedno bezvremene i univerzalne.
Vojnici su serija realističkih fotografija izraelskih vojnika koja otkriva muški svijet koji je i militantan i težak ali u kojem postoje i želja, nježnost i žudnja za privatnošću i intimnošću.
U seriji Dječaci Nes prikazuje različite situacije iz života mladih ljudi i dječaka u kojima je stvorio fascinantnu mješavinu vlastitih sjećanja, kao dječaka iz malena naselja u pustinji, i grčke mitologije.
U seriji Biblijske priče suprostavljajući beskućnike bez identiteta i mitološke biblijske likove, Adi Nes kontrastira aktualnu izraelsku stvarnost s poviješću i mitovima izabranog naroda.
“Ovu sam izložbu nazvao Skidanje s križa / Deposition', kaže Nes, 'jer sam izvorno radio fotografije za seriju Biblijske priče u kojima ‘skidam’ židovske praoce i Krista s njihovih svetih visina i prizemljujem ih u stvarnost koju su iskusili kao bića od krvi i mesa koja su se žrtvovala za nas. Ljudima je poznat motiv Skidanje Krista s križa i ja u svojoj fotografiji dodatno ‘skidam’ Krista. Drugim riječima, repozicioniram ga, odnosno na nj i na njegov položaj gledam na jedan nov način, drukčije nego što ga se gledalo u prošlosti.”
“Skidanje Krista s križa i depozicija židovskih praotaca zahtijeva novu rekonstrukciju sukladno ljudskoj realnosti. Poziva nas da se usredotočimo na ono što je nama ljudima zajedničko – ljudska patnja, bol i suosjećanje – a ne na ono što nas razlikuje.”

9. lipnja 2010. godine, 19:30 h

Tomo Gusić: «Slike»

kustos: Zdenko Tonković
Izložba je ostvarena u suradnji s Galerijom Stradun.

17. lipnja-19. srpnja 2009.

IOvom izložbom, dubrovački umjetnik Tomo Gusić predstavlja trideset i tri ulja na platnu nastala u posljednjih dvadeset godina. Autor predgovora kataloga, povjesničar umjetnosti Zdenko Tonković stvaralaštvo Tome Gusića, kojeg karakterizira «jednim od najboljih i posljednjih izdanaka mediteranizma u hrvatskom slikarstvu», promatra u kontekstu duge slikarske tradicije dubrovačkog kraja od Bukovca i Medovića do Dulčića. Između ostalog piše i slijedeće: «Gusić je tematski vezan uz grad Dubrovnik i okolicu, u svim dobima dana i godine, u bogatstvu svih vojnovićijanskih raspoloženja: sutona i ekvinocija, svečanosti i zatravljenosti. On je slikar jare i omare, ali i duboke melankolike toliko karakteristične za Mediteran. I upravo ta diskretna sjetna nota, suzdržana i više slućena nego deklarirana, kao kontrapunkt ekstazi života, daje punoću i uvjerljivost Gusićevu slikarstvu».

Biografija: Tomo Gusić rođen je 1931. godine. Nakon osnovne i srednje škole u Dubrovniku, upisuje studij arhitekture na tehničkom fakultetu u Zagrebu. Godine 1953. polaže prijemni ispit na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje upisuje studij slikarstva kod prof. Otona Postružnika. Diplomira 1957., a poslijediplomski studij završava 1959. godine. Godine 1960. vraća se u Dubrovnik, a 1963. ponovno odlazi u Zagreb gdje povremeno sudjeluje na skupnim izložbama Udruženja likovnih umjetnika i bavi se grafičkim dizajnom, radi kao likovni urednik u redakciji Školske knjige. 1981. napušta Zagreb i od tada je u Dubrovniku gdje stalno živi.

Ivo Dulčić, Antun Masle, Đuro Pulitika

postav izložbe: Antun Maračić

veljača-lipanj 2009.

U veljači 2009. u Galeriji Dulčić Masle Pulitika postavljen je ponešto izmijenjen stalni postav s djelima Ive Dulčića, Antuna Masle i Đura Pulitike iz fundusa Umjetničke galerije Dubrovnik. Životno i profesionalno zajedništvo terceta Dulčić-Masle-Pulitika uvjetovano je ponajprije podrijetlom i generacijskom pripadnošću. Rođeni u Dubrovniku i okolici između 1916. i 1922. godine, susretali su se prvo u domu karizmatske osobe Koste Strajnića, gdje su stjecali prva znanja o umjetnosti. Tu su se sprijateljili Masle i Pulitika, da bi se potom obojica upoznali s Dulčićem. Iako su prema izrazu, značaju i vrijednosno raznoliki te mada za života nisu zajedno izlagali, likovna kritika je često uspoređivala njihove radove.

Ivo Dulčić je rođen 1916. godine u Dubrovniku, gdje je pohađao osnovnu školu i klasičnu gimnaziju. Sklonost likovnom stvaralaštvu osjetio je vrlo rano, pa već u gimnazijskim danima surađuje s uredništvom Ježa, Bruškina i još nekoliko humorističkih listova, u kojima objavljuje karikature. U to vrijeme počinje slikati, upoznaje Petra Dobrovića te odlazi kod Koste Strajnića na slikarske poduke. No 1936. godine unatoč svom slikarskom porivu odlazi u Beograd na studij prava. Kao apsolvent napušta studij te 1941. upisuje slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Pred kraj studija, 1946., zbog oporbe socrealističkoj dogmi i praksi, sukobljava se s profesorima i napušta Akademiju i vraća se u Dubrovnik. Slijedeće godine vodi Slikarsku školu u Florinom domu u Lapadu, a 1948. godine prvi put izlaže na Prvomajskoj izložbi ULUH-ove podružnice za Dalmaciju. Od 1955. godine živi u Dubrovniku i Zagrebu i intenzivno slika. Od 1950. do kraja života izlaže na 16 samostalnih i brojnim skupnim izložbama u zemlji i nozemstvu. Dulčić je veliki plastičar, s izuzetnim osjećajem za boju i teksturu, majstor je atmosfere, istančani psiholog. Uz iskustva pariške škole, Bonnarda i fovista, Dulčić je usvojio i idiome apstraktnog ekspresionizma koje inkorporira u svoja temeljno figurativna djela. Posebno je važan kao sakralni slikar jer u to područje unosi gotovo revolucionarne novosti u odnosu na dotadašnju praksu, izazivajući katkad i prosvjede predstavnika crkve. Brojne zidne slike i vitraže izveo je u sakralnim i drugim javnim prostorima u zemlji i inozemstvu. Za svoje djelo dobiva Nagradu grada Zagreba 1966. godine, Otkupnu nagradu Umjetničke galerije Dubrovnik iste godine, zatim 1975. Priznanje HDLU-a povodom tridesete godišnjice HDLU-a i 30 godina oslobođenja Zagreba. Umro je u Zagrebu, 2. ožujka 1975. godine.

Antun Masle je rođen 1. 9. 1919. godine u Orašcu, kraj Dubrovnika, gdje završava osnovnu školu. Godine 1936. posjećuje Kostu Strajnića te kod njega, zajedno s Gabrom Rajčevićem, Ivanom Ettoreom, Ivom Dulčićem, Đurom Pulitikom i drugima, prima slikarske poduke. Već iduće godine izlaže na izložbi Najmlađi održanoj u Salonu Galić u Splitu. Godine 1938. upisuje slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Profesori su mu Marino Tartaglia i Vladimir Becić. Diplomira 1942. te produžuje studij još godinu dana u specijalki prof. Vladimira Becića. Po završetku II. svjetskog rata vraća se u Dubrovnik i počinje raditi kao nastavnik crtanja na dubrovačkoj gimnaziji i drugim školama. Prvu samostalnu izložbu priređuje 1952. godine u salonu LIKUM-a u Dubrovniku, a 1955. prvi put izlaže s Đurom Pulitikom. Kontinuirano zajednički izlažu sve do 1964. godine. Umro je 20. 8. 1967. godine. Iste godine posthumno mu je dodijeljena Nagrada grada Dubrovnika.

Đuro Pulitika je rođen 26. siječnja 1922. u selu Bosanka pokraj Dubrovnika. Osnovnu školu i gimnaziju završava u Dubrovniku. Godine 1938. učitelj Mato Lalić dovodi ga kod Koste Strajnića koji mu, kao i drugim mladim ljudima, kolegama, daje prve poduke o umjetnosti. Godine 1941. nakon dvogodišnjih priprema, upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Ostaje do 1943. da bi se ponovo vratio 1945. do 1947. godine. Po povratku u Dubrovnik u domu Koste Strajnića upoznaje Petra Lubardu. Na njegov poziv odlazi u Cetinje te upisuje Umjetničku školu koju je završava 1950. godine. Prvi put samostalno izlaže u Salonu LIKUM-a u Dubrovniku 1953. Izlagao je na više od 50 samostalnih i brojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je niza nagrada, diploma, odličja. Godine 1983. dobiva godišnju nagradu Vladimir Nazor, 1993. Nagradu grada Dubrovnika za životno djelo, a 1997. godine primio je i nagradu Vladimir Nazor za životno djelo. Umro je u Dubrovniku 2006. godine.

IVAN MEŠTROVIĆ (1883.-1962.) / LITOGRAFIJA
(uz 125. obljetnicu rođenja Ivana Meštrovića)

Autor izložbe: Dalibor Prančević

Izložba je otvorena od 19. 12. 2008. do 19. siječnja 2009.

Izložba Ivan Meštrović 1883.-1962.. / Litografija predstavlja jedinu grafičku mapu Ivana Meštrovića (21 litografski list), koja je tiskana 1923. godine u trideset numeriranih primjeraka u izdanju umjetničkog udruženja Proljetni salon (1916. -1928.), agilnog promotora prodora moderniteta u hrvatsku likovnu umjetnost. Litografije koje obuhvaćaju različite tematske slojeve uz prožimanje religijske, povijesne i svjetovne tematike, prvi su puta predstavljene 1923. godine na XVII. izložbi Proljetnog salona u Umjetničkom paviljonu, a kasnije su izlagane diljem Sjedinjenih Američkih Država, na izložbenoj turneji koja je započela samostalnim predstavljanjem u The Brooklyn Museumu u New Yorku. Izložba uz litografije predstavlja i dvanaest crteža i dvije skulpture Ivana Meštrovića, umjetničke radove koji svojim sižeima i kompozicijama stvaraju prošireni kontekst nastajanja ove grafičke mape. Autor izložbe Ivan Meštrović (1883.-1962.) / Litografija je Dalibor Prančević, nekadašnji kustos Galerije Meštrović u Splitu i asistent na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Splitu. Izložba je realizirana u suradnji s Muzejima Ivana Meštrovića (Galerija Meštrović, Split i Atelijer Meštrović, Zagreb), premijerno je bila postavljena u Likovnom salonu Vladimir Becić u Slavonskom Brodu, a nakon toga u Kabinetu grafike HAZU u Zagrebu. "Tematski, a i morfološki pomalo nekoherentna, ova mapa litografija potvrđuje nakanu rekapitulacije nedavnih umjetničkih iskustava Ivana Meštrovića u nomadskom razdoblju drugog desetljeća dvadesetog stoljeća, odnosno najave budućih tema i oblikovnog jezika kojima će se baviti. Upravo zahvaljujući tom skupnom radu Ivana Meštrovića, lakše je započeti proces usporedbe i obrade određenih tema i motiva kao i frekvencije njihove pojave unutar opusa. Kako bilo, postaje manje važno prethodi li crtež litografiji ili pak litografija freski, u kojem intervalu nastaje skulptura, i tako redom. Promatrač uvijek svjedoči originalnom umjetničkom iskazu. Možda bi trebalo završiti mišlju koju zapisuje sam umjetnik, a koja podcrtava nemjerljivu kategoriju umjetnosti same: »Kompozicija moje umjetnosti nije od drva ili kamena, ona leži izvan vremena i prostora. Umjetnost je istovremeno i pjesma i molitva." (Dalibor Prančević, iz teksta kataloga)

Ivan Meštrović rođen je 1883. godine u Vrpolju u Slavoniji, a djetinjstvo provodi u selu Otavicama pokraj Drniša u dalmatinskom zaleđu. Klesarski zanat počinje učiti kod Pavla Bilinića u Splitu. Uz pomoć bečkog industrijalca Alexandera Königa 1900. godine odlazi na školovanje u Beč, gdje pohađa večernju pučku školu, a na Akademiji likovnih umjetnosti postaje redovni student 1901. godine u klasi prof. Hellmera, a zatim prof. Bitterlicha. Proveo je dodatna četiri semestra na Akademiji likovnih umjetnosti, na odjelu arhitekture, u klasi Friedricha Ohmanna, tijekom kojih je posjećivao i predavanja Otta Wagnera. Uz potporu Karla Wittgensteina, bečkog industrijalca i mecene, odlazi u Pariz u kojem se nastanjuje 1908. godine, u razdoblju kada ga počinje zaokupljati mitologiziranje nacionalne povijesti i, na likovnom planu, zaokret prema stiliziranoj, monumentalnoj plastici. Oko 1913. godine počinje raditi na skulpturama religiozne tematike, a neki od najuspjelijih radova su drveni reljefi nastali za vrijeme rata. 1914. godine samostalno izlaže na XI. bijenalu u Veneciji, emigrira u Italiju i nastanjuje se u Rimu. Boravi u Parizu, Ženevi i Cannesu 1916. i 1917. godine. U Rimu, oko 1918. godine radi poetične skulpture na temu glazbe, osobito muzicirajuće žene. 1922. godine postaje profesor na Umjetničkoj školi (kasnije Umjetnička akademija) u Zagrebu. Krajem 1941. godine u Zagrebu je uhapšen i s Jozom Kljakovićem utamničen na četiri i pol mjeseca. Godine 1942. godine živi u Rimu, a od 1943.-1946. živi s obitelji u Švicarskoj (Lausanne i Ženeva). Godine 1947. Nastanjuje se u Syracusi N. Y., gdje predaje kiparstvo na Umjetničkoj školi pri Sveučilištu. U razmjerno mnogobrojnim radovima iz tog razdoblja prevladavaju biblijske teme i portreti. Godine 1955. godine prihvaća ponudu da predaje na postdiplomskom studiju Sveučilišta Notre Dame te se nastanjuje u South Bendu, Indiana, gdje umire 1962. godine. Pokopan je u obiteljskoj grobnici u Otavicama kraj Drniša. Izvori i poticaji Meštrovićeva kreativnog izraza i raznorodnih stilskih odrednica kojima su se njegova djela karakterizirala nalaze se u likovnim strujama početka dvadesetog stoljeća, osobito bečkoj secesiji, kao i u antičkoj i renesansnoj skulpturi i kiparskim ostvarenjima dalmatinskih srednjovjekovnih majstora. Ivan Meštrović je svojim iznimnim talentom i bogatim opusom od gotovo tisuću skulptura nesumnjivo najistaknutiji hrvatski kipar u XX. st., kipar koji je djelovao na uspostavljanje tradicije hrvatskog kiparstva modernoga doba i jedan od rijetkih naših umjetnika čije je djelo u svoje vrijeme doživjelo međunarodna priznanja.

MATO CELESTIN MEDOVIĆ
Izložba u povodu 150. godišnjice rođenja (1857.-2007.)
Iz fundusa Umjetničke galerije Dubrovnik

Izložba je otvorena od 18. 12. 2007. do veljače 2008.

Mato Celestin Medović, zajedno s dvije godine starijim Vlahom Bukovcem, utemeljitelj je hrvatskog modernog slikarstva i jedan od najvrijednijih njegovih predstavnika.
Rođen je 17. studenog 1857. u mjestu Kuni, na poluotoku Pelješcu. Nakon godine dana školovanja u franjevačkom samostanu Gospe od Loreta (Delorita) na Pelješcu, 1868. odlazi u samostan Male Braće u Dubrovniku, gdje se priprema za redovnički poziv. Tamo počinje raditi crteže i slikati u ulju, a 1880. godine odlazi na studij slikarstva u Italiju. Prima privatne poduke u Rimu od 1880. do 1882. (Lodovik Seitz, Francesco Grandi), a zatim u periodu od 1883. do 1884. u Firenci (Antonio Ciseri). 1886. godine vraća se u Dubrovnik, ali uviđajući nedostatke svog nepotpunog školovanja, 1886. godine odlazi na Akademiju likovnih umjetnosti u München (profesori: Gabriel Hackl, Ludwig Löfftz, Aleksandar Wagner). Tri posljednje godine provedene u klasi prof. Wagnera ostavile su najdublji trag u njegovu münchenskom školovanju, u duhu dekorativnih historijskih kompozicija Karla Pilotyja. Od 1893. do 1894. godine boravi u Dubrovniku i Kuni na Pelješcu i napušta franjevački red. Nakon Münchena umjetnikova koncepcija izvedbe sakralnih slika bitno se izmijenila; odbačeni su detalji ambijenta, a slikama dominiraju monumentalni likovi svetaca. U periodu od 1895. do 1907. boravi u Zagrebu, gdje pod utjecajem plenerizma i bogatog kolorita Vlaha Bukovca mijenja duktus i intenzivira boje.
Prvi je od modernih hrvatskih slikara emancipirao mrtvu prirodu kao samostalni motiv, jednako kao i pejzaž koji slika uglavnom na Pelješcu, u pleneru, sve svjetlijom skalom čistih boja. Taj novi likovni izraz prenosi se i na historijske kompozicije, slike s religioznom tematikom i na portrete.
Godine 1908., kada se slikar vraća u rodnu Kunu počinje novo razdoblje u slikarstvu Celestina Medovića, koje, s kraćim prekidom od 1912. do 1914. godine, kada umjetnik boravi u Beču, čini "pelješku fazu". U tom razdoblju slika gotovo isključivo pejzaže koji obiluju jarkim južnjačkim svjetlom i intenzivnim bojama i kojima je dao najveći doprinos hrvatskom slikarstvu.
Svakako, bili su to prvi moderni pejzaži u kojima se, uz umjetnika, oglasio i hrvatski krajolik. No što ih je, ako već nisu bila djela impresionista, moglo, tada, učiniti modernim? Bio je to, ponajprije, čist krajolik (bez figure kao izlike), bila je to količina i intenzitet svjetla, mrljast ili točkast trag kista, koji više naznačuje, nego što opisuje, pa uvođenje materičkih diferenciranja i gradacija - drugim riječima: korištenja, u svrhu izražajnosti i sugestivnosti, slikovnoga reljefa; za razliku od posne i glatke, ulizane fakture, koja uvijek teži akademizmu i pasatizmu, ovdje su se ukazale mogućnosti novog, subjektinog diferenciranja. (Igor Zidić).
Mato Celestin Medović umro je 20. siječnja 1920. godine u Sarajevu.

Djela Mate Celestina Medovića u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik

Umjetnička galerija Dubrovnik u svom fundusu ima 34 djela Mata Celestina Medovića koja su se nabavljala otkupom, donacijama i zamjenom. Prvo djelo je otkupljeno već 1946. godine, a većina njih potječe iz privatnih zbirki. Prikupljanje Medovićevih djela (portreti, studije,skice, mrtva priroda, sakrale teme, pejzaži) odvijalo se u periodu od 1946. do 1991. godine, a riječ je o uljima na platnu i kartonu, jednom bakropisu i crtežima.
Posthumno njegova djela izlagana su na izložbama Umjetničkoj galeriji Dubrovnik i na izložbama u čijoj je realizaciji Umjetnička galerija Dubrovnik sudjelovala:

1964. - Pejzaž u djelima dalmatinskih slikara, Arsenal, - Galerija slika, Hvar (organizacija: Galerija umjetnina Split, Split; Umjetnička galerija Dubrovnik, Dubrovnik)
1978. - 100 godina moderne umjetnosti u Dubrovniku, Umjetnička galerija Dubrovnik, Dubrovnik
1979. - 100 godina moderne umjetnosti u Dubrovniku, Centar Skenderija, Sarajevo
1981. - Hrvatski vedutisti od Bukovca do danas, Umjetnička galerija Dubrovnik, Dubrovnik
1983. – Slikarstvo i kiparstvo u Hrvatskoj 1850. do danas, Umjetnička galerija Dubrovnik, Dubrovnik
1987. – Dubrovačko slikarstvo od Bukovca do Dulčića, Muzejski prostor, Zagreb; Umjetnička galerija Dubrovnik, Dubrovnik
1988. – Svijetla i boje Dubrovnika, Muzejsko galerijski centar Gradec, Zagreb; Umjetnička galerija Dubrovnik, Dubrovnik
1990. - Mato Celestin Medović – Retrospektiva u povodu 70. godišnjice smrti, Umjetnička galerija Dubrovnik, Dubrovnik (organizacija: Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb; Umjetnička galerija, Dubrovnik)
2001. - Od Bukovca do Knifera, Umjetnička galerija Dubrovnik, Dubrovnik
2004./2005. - Grafike iz fundusa Umjetničke galerije Dubrovnik, Umjetnička galerija Dubrovnik, Dubrovnik
2005. – 2007. - Bukovac, Medović, Meštrović, Galerija Dulčić Masle Pulitika, Dubrovnik

Djela Mata Celestina Medovića izlagana su mahom na svim izložbama kojima je Umjetnička galerija Dubrovnik predstavljala djela iz funudsa.
U umjetničkoj galeriji Dubrovnik 2003. godine je predstavljena restaurirana slika Isus pada pod križem.

Predstavljanje monografije Antuna Karamana
Kolorizam dubrovačkog kruga
13. prosinca 2007., u 18 sati

Knjigu predstavili:
Mirko Azinović, izdavač
Igor Fisković, povjesničar umjetnosti
Tonko Maroević, povjesničar umjetnosti
Antun Karaman, povjesničar umjetnosti, autor

Monografija tvrdog uveza, obujma 314 stranica, bavi se djelom petnaestero autora dubrovačkog kolorizma, od 20-ih godina prošlog stoljeća do danas. Između ostalih to su: Ignjat Job, Marko Rašica, Gabro Rajčević, Ivan Ettore, Božidar Rašica, Ivo Dulčić, Ivo Vojvodić...
Uz predstavljanje monografije bila je postavljena jednodnevna prigodna izložba iz fundusa Umjetničke galerije Dubrovnik, s po jednim djelom svih slikara obuhvaćenih knjigom.

LIK KOSTE STRAJNIĆA (1887-1977)
očima prijatelja umjetnika
25. svibnja-24. lipnja 2007.

Izložba je postavljena u sklopu znanstvenog skupa Kosta Strajnić-život i djelo (u povodu 30. godišnjice smrti) koji je organiziralo Društvo prijatelja dubrovačke starine, Dubrovnik. Znanstveni skup održao se 25. svibnja u prostoru Galerije Dulčić/Masle/Pulitika i 26. svibnja na otoku Lopudu, uz sudjelovanje brojnih znanstvenika iz Zagreba, Zadra i Dubrovnika (Antun Baće, Frano Dulibić, Vicko Fisković, Jasna Galjer, Antun Karaman, Irena Kraševac, Marina Oreb, Patricija Veramenta Paviša, Stane Perišin, Vinko Srhoj, Ivan Viđen, Denis Vokić, Sanja Žaja Vrbica), koji su iz različitih aspekata govorili o djelovanju i značenju Koste Strajnića.
Kosta Strajnić bio je slikar, povjesničar umjetnosti, konzervator i likovni kritičar koji se 1928. godine doselio u Dubrovnik i figurirao kao jedna od vodećih osobnosti u likovnom životu grada. Osim organizacije raznih izložbi, u svom je domu ugošćavao već afirmirane umjetnike, kao i mlade talente, koje je usmjeravao u slikarskom razvoju uz predavanja iz povijesti umjetnosti, omogućujući im pristup građi iz svoje bogate biblioteke. Njegov je značaj presudan za stvaranje tvz. dubrovačkog kolorističkog kruga. "Premda kod Strajnića nije bilo praktične poduke iz slikarstva, njegovo usmjeravanje mladih talenata (Rajčević, Ettore, Masle, Nadramija, Baica, Pulitika, Dulčić…) prema Van Goghu, Matisseu, Rouaultu, Dobroviću, Konjoviću, Postružniku, Lubardi i Šumanoviću, preporuka da slikaju instinktom i žarkom ekspresionističkom i fovističkom paletom, dovest će do prave lokalne kolorističke renesanse." (Vinko Srhoj, iz teksta kataloga).
Na izložbi je predstavljeno sedamnaest portreta u rasponu od 1926-1971 godine, čiji autori su umjetnici s kojima je prijateljevao (Ivo Dulčić, Maja Jug Pecarić, Milan Konjović, Antun Masle, Jelica Lele Radosavljević, Gabro Rajčević, Božidar Rašica, Ivo Režek, Olga Solovljeva, Milovan Stanić, Josip Trostmann).
Izloženi su crteži Iva Režeka, Olge Solovljeve (koja je i autorica jedine skulpture Koste Strajnića na izložbi), dva crteža Gabra Rajčevića, na kojima se u opuštenom stavu Koste Strajnića, osjeća izuzetna bliskost mentora i učenika, crtež Jelice Lele Radosavljević, unuke Vlaha Bukovca, te crtež dubrovačke slikarice Maje Jug Pecarić.
Od portreta Koste Strajnića, rađenim tehnikom ulja na platnu, kolorističkom rezonancom i intimnim ambijentom izdvajaju se radovi Gabra Rajčevića i Božidara Rašice, a oštrim i dubokim psihološkim ocrtavanjem onaj Iva Dulčića i Milana Konjovića. Na jednom od tri izložena ulja Milovana Stanića, prisutne su jarke boje, inače nesvojstvene Staniću, koje su najvjerojatnije odraz učenja Koste Strajnića. Antun Masle tretira lik mentora na specifičan način, reducirajući prikaz na esencijalno, a naglasak stavlja na slikarsku obradu. Posljednji u nizu portreta je portret Josipa Trostmanna u kojem se slikarevom karakterističnom paletom prikazuje već ostarjeli, ali vitalni Kosta Strajnić.
"Vremenski raspon nastanka radova, od gotovo pola stoljeća, dodatno govori u prilog o svojevrsnoj fascinaciji umjetnika likom ovog svestranog intelektualca i duhovitog sugovornika, naročito u dubrovačkoj sredini, gdje su se generacije slikara polaznika umjetničkih druženja izmjenjivale." (Sanja Žaja Vrbica, iz teksta kataloga)
Dokumentarni dio koji prati izložbu (autor je Ivan Viđen) sastoji se od izbora knjiga iz ostavštine Koste Strajnića, njegove korespondencije, fotografija i osobnih predmeta, od kojih je postavom naglašena Strajnićeva lula, s obzirom da je neizostavni ikonografski atribut portreta. Izložena je i bista Strajnićeve supruge Jovanke koja je "zapravo karikaturalni portret, rad splitskog kipara i slikara Ivana Mirkovića, i jedini je preostali eksponat iznimno posjećene izložbe satire iz 1937. godine koju je Strajnić organizirao nadajući se da će to biti poticaj da se u Dubrovniku osnuje muzej humora..." (Ivan Viđen, iz teksta kataloga)

Kosta Strajnić rođen je 1887. u Križevcima. Studirao je slikarstvo u Beču (1906. – 1907.) i Zagrebu (1907. – 1911.), povijest umjetnosti i estetiku na Institutu za povijest umjetnosti kod Josefa Strzygowskog u Beču (1911. – 1912, 1916-1917).
1916. u Zagrebu sudjeluje u osnivanju kulturne manifestacije Proljetni salon. Živio je u Beogradu (1913-1914), Pragu (1918-1920, 1922-1928) i Parizu (1920-1922). 1928. na nagovor Ivana Meštrovića i Marka Murata doseljava se u Dubrovnik i zapošljava kao pomoćnik konzervatora starina u Nadleštvu za umjetnost i spomenike. Odmah radi na formiranju likovne scene okupljajući oko sebe mlade likovne talente 1932. nakon umirovljenja slikara i konzervatora Marka Murata, postaje glavni konzervator dubrovačkih spomenika. Na toj funkciji ostaje do 1941. godine
1934. na Strajnićev nagovor, u Dubrovnik se doseljava arhitekt Nikola Dobrović koji kontinuirano stvara u gradu i okolici do početka Drugog svjetskog rata
1945. nakon dugogodišnjih nastojanja osnovana je dubrovačka Umjetnička galerija, kojoj je postao prvi ravnatelj i inicijalni donator
1948. – 1949. bio je ravnatelj Galerije umjetnina u Splitu
Obajvio niz knjiga i studija: Tomislav Krizman (1916), Umjetnost i žena (1916), Studije (1918), Ivan Meštrović (1918), Srpske zadužbine (1918), Josip Plečnik (1920), Petar Pallavicini (1920.), Dubrovnik bez maske (1930), zajedno s don Vinkom Brajevićem Misli o čuvanju dalmatinske arhitekture (1931).
Umro je 1977. godine u Dubrovniku.

PREMIJERA DOKUMENTARNOG FILMA - Đuro Pulitika
01. veljače, 2007.

U Galeriji Dulčić Masle Pulitika 01. 02. 2007. godine u 20:30 sati, premijerno je prikazan dokumentarni film Đuro Pulitika iz 2005. godine. Autor filma je Željko Senečić, popratni tekst su napisali Antun Karaman i Igor Zidić, film je producirao Inter film Zagreb, Galerija Mala Zagreb, producent je Ivan Maloča, a izvršni producent Mirna Reiser.

MLADEN PEJAKOVIĆ
Slike 1966 – 2003.
30. rujna 2006. do 29. listopada 2006.

Slikar, pisac, pedagog, scenograf, autor animiranih filmova, izložbenih i muzejskih stalnih postava, znanstvenik... A sva njegova zvanja i zanimanja izvirala su iz dubokih uvida u kompleksnost svijeta i počivala su na solidnim temeljima bogata znanja. (...)
Bilo da je riječ o vlastitom slikarskom platnu ili o skromnoj strarohvatskoj crkvici u kamenjaru, Mladen Pejaković nije dokazivao svjetlo pored sunca. A s pomoću malešnih svakodnevnih stvari znao je protumačiti i najzamršenije fenomene svijeta, potom analogijski i analitički provjeravati svoje spoznaje. Upleten u život i u umjetnost njegovao je dar razgovora potvrđujući sve vrline svoje blago skeptične ali i urođene i njemu svojstvene blagosti.
I njegov slikarski opus krasi graditeljska solidnost ali nježna poetska lica. Sklad, ravnoteža, suglasje među oblicima... bila su mu slikarskim ciljem. Ali njegova slikarska strogost nije se protivila lirskom svojstvu slike. Znao je spojiti poetsku slutnju s jasnoćom sklopa. A iscrtavajući i precrtavajući tvrdio je da svaki oblik života, ma koliko nestalan i kaotičan izvana, živi po svojoj unutrašnjoj pravilnosti i ustroju. (Ive Šimat Banov)

Mladen Pejaković je rođen 1. lipnja 1928. godine u Petrinji. Završio je Akademiju za primijenjenu umjetnost u Zagrebu 1954. godine.
Uz slikarski rad pisao je brojne članke i monografske tekstove o našim umjetnicima (Dulčić, Šulentić, Ružić, Jakić i dr.). Opremao je i izložbe drugih umjetnika, projektirao je i postavio stalne muzejske zbirke u Zagrebu (Muzej za umjetnost i obrt), Šibeniku (Muzej grada), Zadru (Arheološki muzej), Dubrovniku (Pomorski muzej HAZU), Slavonskom Brodu (Zbirka Branka i Julije Ružić) i dr. Predavao je na ALU, Filozofskom fakultetu i Akademiji za kazalište i film u Zagrebu.
U svojim je knjigama (Broj iz svjetlosti, 1978., 1982.; Starohrvatska sakralna arhitektura, 1982., 1988.; Omjeri i znakovi, 1996.; Zlatni rez, 2000.) najsloženije kulturnopovijesne fenomene s jasnoćom i razumljivošću primicao rješenjima. Posebice je u svojoj knjizi Broj iz svjetlosti (1978.) dokazao da siromaštvo male periferne hrvatske sredine rađa čudesnim građevinama po mjeri Sunca.
Jednako tako, u knjizi Dioklecijanova palača odnos Sunca i slavne carske građevine donosi ključ razumijevanja nepravilnoga pravokutnika Dioklecijanove palače u Splitu pri čemu kretanje i visina Sunca, njegov položaj u značajnim danima kao i druga Pejakovićeva mjerenja, pokazuju da je podizanje palače i njezin oblik u detalju i cjelini zavisio o kretanju Sunca.
Mladen Pejaković umro je 19. veljače 2005. godine u Zagrebu.

IVO DULČIĆ, ANTUN MASLE, ĐURO PULITIKA
Iz fundusa Umjetničke galerije Dubrovnik

Ivo Dulčić je rođen 1916. godine u Dubrovniku, gdje je pohađao osnovnu školu i klasičnu gimnaziju. Sklonost likovnom stvaralaštvu osjetio je vrlo rano, pa već u gimnazijskim danima surađuje s uredništvom Ježa, Bruškina i još nekoliko humorističkih listova, u kojima objavljuje karikature. U to vrijeme počinje slikati, upoznaje Petra Dobrovića te odlazi kod Koste Strajnića na slikarske poduke.
No 1936. godine unatoč svom slikarskom porivu odlazi u Beograd na studij prava. Kao apsolvent napušta studij te 1941. upisuje slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Pred kraj studija, 1946., zbog oporbe socrealističkoj dogmi i praksi, sukobljava se s profesorima i napušta Akademiju i vraća se u Dubrovnik. Slijedeće godine vodi Slikarsku školu u Florinom domu u Lapadu, a 1948. godine prvi put izlaže na Prvomajskoj izložbi ULUH-ove podružnice za Dalmaciju. Od 1955. godine živi u Dubrovniku i Zagrebu i intenzivno slika.
Od 1950. do kraja života izlaže na 16 samostalnih i brojnim skupnim izložbama u zemlji i nozemstvu. Dulčić je veliki plastičar, s izuzetnim osjećajem za boju i teksturu, majstor je atmosfere, istančani psiholog. Uz iskustva pariške škole, Bonnarda i fovista, Dulčić je usvojio i idiome apstraktnog ekspresionizma koje inkorporira u svoja temeljno figurativna djela. Posebno je važan kao sakralni slikar jer u to područje unosi gotovo revolucionarne novosti u odnosu na dotadašnju praksu, izazivajući katkad i prosvjede predstavnika crkve.
Brojne zidne slike i vitraže izveo je u sakralnim i drugim javnim prostorima u zemlji i inozemstvu.
Za svoje djelo dobiva Nagradu grada Zagreba 1966. godine, Otkupnu nagradu Umjetničke galerije Dubrovnik iste godine, zatim 1975. Priznanje HDLU-a povodom tridesete godišnjice HDLU-a i 30 godina oslobođenja Zagreba.
Umro je u Zagrebu, 2. ožujka 1975. godine.

Antun Masle je rođen 1. 9. 1919. godine u Orašcu, kraj Dubrovnika, gdje završava osnovnu školu. Godine 1936. posjećuje Kostu Strajnića te kod njega, zajedno s Gabrom Rajčevićem, Ivanom Ettoreom, Ivom Dulčićem, Đurom Pulitikom i drugima, prima slikarske poduke.
Već iduće godine izlaže na izložbi Najmlađi održanoj u Salonu Galić u Splitu. Godine 1938. upisuje slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Profesori su mu Marino Tartaglia i Vladimir Becić. Diplomira 1942. te produžuje studij još godinu dana u specijalki prof. Vladimira Becića.
Po završetku II. svjetskog rata vraća se u Dubrovnik i počinje raditi kao nastavnik crtanja na dubrovačkoj gimnaziji i drugim školama.
Prvu samostalnu izložbu priređuje 1952. godine u salonu LIKUM-a u Dubrovniku, a 1955. prvi put izlaže s Đurom Pulitikom. Kontinuirano zajednički izlažu sve do 1964. godine.
Umro je 20. 8. 1967. godine. Iste godine posthumno mu je dodijeljena Nagrada grada Dubrovnika.

Đuro Pulitika je rođen 26. siječnja 1922. u selu Bosanka pokraj Dubrovnika.
Osnovnu školu i gimnaziju završava u Dubrovniku.
Godine 1938. učitelj Mato Lalić dovodi ga kod Koste Strajnića koji mu, kao i drugim mladim ljudima, kolegama, daje prve poduke o umjetnosti.
Godine 1941. nakon dvogodišnjih priprema, upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Ostaje do 1943. da bi se ponovo vratio 1945. do 1947. godine.
Po povratku u Dubrovnik u domu Koste Strajnića upoznaje Petra Lubardu. Na njegov poziv odlazi u Cetinje te upisuje Umjetničku školu koju je završava 1950. godine. Prvi put samostalno izlaže u Salonu LIKUM-a u Dubrovniku 1953.
Izlagao je na više od 50 samostalnih i brojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je niza nagrada, diploma, odličja. Godine 1983. dobiva godišnju nagradu Vladimir Nazor, 1993. Nagradu grada Dubrovnika za životno djelo, a 1997. godine primio je i nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.
Umro je u Dubrovniku 2006. godine.

VLAHO BUKOVAC, MATO CELESTIN MEDOVIĆ, IVAN MEŠTROVIĆ
Iz fundusa Umjetničke galerije Dubrovnik
otvoreno 9. kolovoza 2005.

Na prvom katu Galerije postavljen je izbor radova Ive Dulčića, Antuna Maslea i Đure Pulitike iz fundusa Umjetničke galerije Dubrovnik, a na drugom katu izložena su djela Vlaha Bukovca, Mate Celestina Medovića i Ivana Meštrovića, također iz fundusa Umjetničke galerije Dubrovnik. Na Držićevoj poljani postavljena je skulptura Ivana Meštrovića Daleki zvuci iz 1918. godine. Ovim dvjema izložbama Umjetnička galerija Dubrovnik počinje svoj rad u Galeriji Dulčić/Masle/Pulitika koja joj je dodijeljena na korištenje. Tako se napokon oformljuje stalni postav autora po kojima Galerija Dulčić/Masle/Pulitika nosi ime i o čijoj povezanosti treba istaći osnovne podatke. Životno i profesionalno zajedništvo terceta Dulčić-Masle-Pulitika uvjetovano je ponajprije podrijetlom i generacijskom pripadnošću.
Rođeni u Dubrovniku i okolici između 1916. i 1922. godine, susretali su se prvo u domu karizmatske osobe Koste Strajnića, gdje su stjecali prva znanja o umjetnosti. Tu su se sprijateljili Masle i Pulitika, da bi se potom obojica upoznali s Dulčićem. Iako su prema izrazu, značaju i vrijednosno raznoliki te mada za života nisu zajedno izlagali, likovna ih je kritika uočila kao usporedive vrijednosti i često uspoređivala njihove radove.

Vlaho Bukovac rođen je u Cavtatu, 4. srpnja 1855. godine. Otac mu je porijeklom bio Talijan pa je njegovo pravo prezime - Faggioni. Promijenio ga je u hrvatsko - Bukovac 1877. godine.
Iste godine, nakon mladosti proživljene u lutanjima po morima i kontinentima, dolazi u Pariz gdje je primljen na Ecole des Beaux Arts, u klasu prof. Cabanela.
Samo godinu dana kasnije, 1878., njegova slika Crnogorka  primljena je na Pariški salon i time je prvi put u analima Salona bilo zapisano ime jednog hrvatskog umjetnika.
Nakon završetka studija živi između Pariza, Cavtata, Dubrovnika, Cetinja, Splita, Korčule… slikajući brojne portrete i kompozicije različitih tema. Ubrzo nakon školovanja Bukovac se udaljuje od akademizma, radi u prirodi i slika niz malih intimnih pejzaža na kojima se osjećaju plenerističke i impresionističke ideje. Bukovčevi portreti evoluiraju od tamnog galerijskog tona preko renoarovske svježine i kolorita do portreta slikanih u pleneru, prozračnih i svijetlih.
Od 1893. do 1898. boravi i djeluje u Zagrebu. Bukovčevim dolaskom u Zagreb počelo je važno doba hrvatskog slikarstva. Postao je učiteljem cijele jedne generacije i bio spiritus movens brojnih akcija koje je uspio pokrenuti u gradu umrtvljenom pod režimom bana Khuena Hedervaryja.
Iz toga vremena datiraju velike kompozicije kao Gundulićev san, Dubravka i Hrvatski narodni preporod  (zastor Hrvatskog narodnog kazališta). Portretira, nadalje, mnoge zagrebačke obitelji, slika studije i aktove u plenerističkoj maniri.
Godine 1896. uređuje hrvatski paviljon na Milenijskoj izložbi u Pešti. Željezna konstrukcija namjenski građenog izložbenog prostora prenesena je u Zagreb, što je bila osnova današnjeg Umjetničkog paviljona.
Godine 1987. izlaže na 2. Venecijanskom bijenalu.
Iste godine osniva Društvo hrvatskih umjetnika, izlažući s njima u zemlji i u svijetu.
Godine 1898. organizira izložbu Hrvatski salon. Nakon toga, ogorčen nezahvalnošću kulturnog zagrebačkog miljea, povlači se u Cavtat.
U Cavtatu (1898-1902), gdje na očevoj kući dograđuje atelijer, njegova se paleta rasvjetljuje, portreti su prozračni, a pejzaži  intenzivniji u boji.
Godine 1902. Bukovac s obitelji napušta domovinu, seli se u Beč gdje godinu dana kasnije ima veliku samostalnu izložbu. Iste godine Bukovac s obitelji odlazi u Prag gdje postaje izvanredni profesor na Akademiji výtvarných umeni.U Pragu nastavlja s tehničkim postupkom pointilizma u maniri sitnijih i krupnijih poteza koji s figure prelaze na ambijent proizvodeći vibrirantnu kolorističku površinu.
Godine 1909. nakon duljeg boravka u Engleskoj, dolazi u Cavtat i Dubrovnik.
Iako načeta zdravlja, nastavlja s radom i putovanjima.
Godine 1912. u Zagrebu, u Sveučilišnoj knjižnici izvodi sliku Razvoj hrvatske kulture.
Godine 1915. postavlja prvu samostalnu izložbu u Pragu.
Posljednji put u Cavtatu boravi 1920. godine.
Umire u Pragu, 23. travnja 1922. godine.
Za života dobio je brojne nagrade, priznanja i odlikovanja, bio je član nekoliko Akademija. Otvorivši perspektive modernom slikarstvu, bio je najmarkantnija ličnost hrvatskog likovnog života na prijelazu 19. u 20. st. Ostvario je velik opus od preko 2000 djela.
Nalaze se u privatnim zbirkama i galerijama u Zagrebu, Dubrovniku, Cavtatu, Splitu, Sarajevu, Beogradu, Ljubljani, Šibeniku, Skoplju, Novom Sadu, Parizu, Londonu, Liverpoolu, Pragu...

Mato Celestin Medović rođen je u Kuni, na Pelješcu, 17. studenoga 1857.  
Ostavši rano bez oca, boravi u obližnjem franjevačkom samostanu Delorita godinu dana, pripremajući se za ulazak u dubrovačku franjevačku gimnaziju. Od 1868. do 1880. školuje se za redovnika u samostanu Male braće u Dubrovniku.
Godine 1880. odlazi u Rim na studij slikarstva, a potom u Firencu. Nezadovoljan talijanskim učiteljima, vraća se u Dubrovnik.
Školovanje nastavlja na münchenskoj Akademiji (1888-1893) u klasi prof. A.Wagnera. Odande baštini smisao za kompoziciju i karakterističnu nježnu skalu boja tipičnu za slikarstvo s kraja 19. stoljeća, što rezultira s nekoliko vrlo dobrih portreta i svetačkih likova visokokvalitetne realističke interpretacije.
Nakon kraćeg boravka u Dubrovniku, gdje istupa iz franjevačkog reda, seli se u Zagreb i pridružuje se grupi hrvatskih umjetnika okupljenih oko Vlaha Bukovca. Preuzima Bukovčevu skalu boja, a također pod njegovim utjecajem, kasnije na Pelješcu, slika u pleneru.
U Zagrebu radi velike dekorativne slike povijesnog sadržaja.
Zagreb napušta 1907. i vraća se na Pelješac gdje intenzivno slika mrtve prirode i pejzaže. Godine 1912. godine odlazi u Beč gdje boravi do 1914.
Nakon izložbe u Opatiji iste godine, zatečen ratom, vraća se na Pelješac gdje nastavlja slikati portrete, mrtve prirode i poneku oltarnu sliku (Vrboska, Slano), no nadasve slikovite predjele rodnoga kraja. Sočnim impastom prenosi na platna isječke iz prirode. Poslije 1907. prevladava pointilizam kojim u šarenoj otvorenoj gami slika predjele s purpurnim nijansama vrijeska, žutom bojom brnistre i bogatom skalom modrih nijansa mora. To su pejzaži izrazite svježine, crtež se gubi, boja preuzima primat. Uza sva svoja dostignuća na planu povijesnog i religioznog slikarstva, Medović je najveće svoje domete postigao upravo u tim slikama primorskog krajolika. Prvi je uočio njegovu vrijednost, njegovao ga kao samostalnu disciplinu i tako otvorio put modernom hrvatskom pejzažnom slikarstvu. Uz Bukovca, Medović je najmarkantnija osobnost prvog naraštaja hrvatske moderne. Njegova se djela osim u privatnim i galerijskim zbirkama nalaze u crkvama u Križevcima, Požegi, Novoj Gradiški, Bjelovaru. Oltarne slike radi za crkve na Pašmanu i u Baškoj. Velike povijesne kompozicije ostvario je u zgradi Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj 10, u Zagrebu.
Umro je u Sarajevu, 20. siječnja 1920. 

Ivan Meštrović rođen je u Vrpolju, 15. kolovoza 1883. Već kao jedanaestogodišnji seoski dječak počinje izrađivati prve skulpture u drvu i mekom kamenu, a 1899. godine priređuje u Otavicama u oštariji izložbu crteža narodnih junaka i piše poeziju u desetercu. Mještani šalju nekoliko crteža Jurju Biankiniju, uredniku zadarskog Narodnog lista koji priređuje prvu Meštrovićevu izložbu u uredništvu lista, a prati je i prvi zapis o radovima težačkog dječaka Ivana Gabrilovića Meštrovića.
Uz novčanu pomoć Drnišana odlazi u Split, u klesarsku radionicu Pavla Bilinića, gdje ga podučavaju kipar Arturo Ferraroni i Toma Rosandić. Nakon deset mjeseci odlazi u Beč, k bečkom kiparu Ottu Königu i 1901. godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u klasi E. Helmera, H. Bitterlicha i arhitekta O. Wagnera.
Nakon studija u Beču odlazi u Pariz (1907-1909).
Iz Pariza se vraća u domovinu, odakle emigrira u Italiju gdje ostaje do 1919.
Godine 1922. postaje profesor na Akademiji za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu.
Od 1923. do 1932. i od 1940. do 1944. rektor je Akademije za umjetnost i umjetni obrt. Jedno vrijeme boravi u Rimu, potom u Švicarskoj.
Godine 1947. postaje profesor kiparstva na Sveučilištu u Syracusi, N.Y. Od 1955. pa do smrti profesor je na Sveučilištu Notre Dame u South Bendu, Indiana.
Rani radovi većim su dijelom simbolične tematike, a karakterizira ih pokrenuta forma te igra svjetla i sjene na njihovoj površini.
Uoči Prvog svjetskog rata okreće se vjerskim temama, a potkraj ratnog razdoblja nastaju vedre i poetične skulpture žena s glazbenim instrumentima. Meštrović radi i javne spomenike: Maruliću, Grguru Ninskom, Strossmayeru, Indijancima.
Po svojoj nadarenosti i po opusu od gotovo tisuću skulptura, Meštrović pripada najistaknutijim i najplodnijim hrvatskim i europskim likovnim umjetnicima prve polovice 20. stoljeća.
Njegova djela nalaze se u Galeriji Meštrović u Splitu, Fondaciji Ivana Meštrovića u Zagrebu, Splitu i Otavicama, Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku, Galeriji umjetnina u Splitu, Gliptoteci JAZU-a u Zagrebu, u Tate Gallery u Londonu, u Institute of Art, Detroit, Michigan, SAD, Museo de arte Conteporaneo, Toledo, Syracuse University Art Collection...
Javne skulpture izradio je u Zagrebu, Splitu, Makarskoj, Chicagu, Beogradu; mauzolej P.P. Njegoša na Lovćenu te Mauzolej obitelji Račić u Cavtatu.
Umro je u South Bendu, USA, 16. siječnja 1962.

IVO DULČIĆ
U povodu 30. godišnjice smrti, 1975-2005.
Autor izložbe: Antun Maračić
10. 5. do 10. 7.2005.

Dulčić je veliki plastičar, s izuzetnim osjećajem za boju i teksturu, no istodobno, u svojim interijerima on je i majstor atmosfere, a u portretima istančani psiholog. Uz iskustva pariške škole, Bonnarda i fovista, Dulčić je usvojio i idiome apstraktnog ekspresionizma, no nikada nije potpuno napustio predstavljački koncept i pristup motivu.
Dulčić je posebno važan kao sakralni slikar jer u tom području unosi gotovo revolucionarne novosti u odnosu na dotadašnju praksu, izazivajući katkad i prosvjede predstavnika crkve. Brojne zidne slike i vitraže, među kojima su najvažniji oni u zagrebačkoj crkvi Sv. Franje, izveo je u sakralnim i drugim javnim prostorima diljem Hrvatske, u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Njemačkoj i Italiji.

Ivo Dulčić rođen je 1916. godine u Dubrovniku. U rodnom gradu pohađa Klasičnu gimnaziju, potom studira pravo u Beogradu i Zagrebu. Kao apsolvent prekida studij i 1941. upisuje slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti gdje studira u klasi prof. Omera Mujadžića i Ljube Babića. Kolege s kojima studira i druži se su – Marijan Jevšovar, Ivan Kožarić, Ivan Švertasek, Matko Peić.... Godine 1946., opirući se socrealističkoj dogmi i praksi, sukobljava se s profesorima Akademije te napušta studij i vraća se u Dubrovnik. Od 1950. do kraja života izlaže na 16 samostalnih, te na mnogim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Od posthumnih izložbi posljednju veliku retrospektivu imao je 2003. g. u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik. Godine 1955. u Zagrebu uređuje atelijer, te otada živi i radi između sjevera i juga domovine. Ivo Dulčić umro je 2. ožujka 1975. godine u Zagrebu.