HR  |  EN

IZLOŽBE · Galerija Dulčić Masle Pulitika

NIKO ANČIĆ
DOGAĐANJE BOJE

Kustos: Stanko Špoljarić

1.9.-16.10.2022.


Autor izložbe, povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Stanko Špoljarić za Ančićev rad u izložbenom katalogu između ostaloga napominje: „Niko Ančić nikada se nije rastajao od svoje vjernosti boji videći u njoj i sadržaj, energiju, blistavost, strujanje u dodiru svijeta, a sam krajolik shvaća i kao savršenstvo stvorenog kojem se nema niti što dodati niti oduzeti, ali i kao potku koja umjetničkim viđenjem biva utkana u nemjerljivost duhovnog, a ljepota je nositelj smisla, upisana u ideje o krajoliku. Niko Ančić nije opterećen stilskim klasificiranjem, ali možemo spomenuti da u suptilnoj varijanti „pitomijeg“ kolorizma participira i opća načela impresionističke stilistike, a u žestini slikarskog čina s adekvatnom „potporom“ boje naboj ekspresionističke energije. Ančić je svojim opusom, kvalitetnim ostvarenjima osvojio vidno mjesto u hrvatskom modernom i suvremenom slikarstvu, rehabilitiravši stvaranjem krajolik i teme iz njega proizašle, istinskom umjetničkom uvjerljivošću.“

BIOGRAFIJA:
Rođen je 1948. godine u Trpnju na Pelješcu. Školovao se u Splitu i Zagrebu. Svoje likovno obrazovanje upotpunjuje na studijskim boravcima u Italiji, Njemačkoj, Francuskoj i Španjolskoj. Preko 60 samostalnih izložbi u Zagrebu, Berlinu, Pragu, Milanu, Heidelbergu, Bruhlu, Frankfurtu, Hamburgu, Vechti (Bremenu) i brojnim hrvatskim gradovima. Sudjelovao na oko 150 grupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu; New Yorku, Munchenu, Pragu, Heidelbergu, Zagrebu, Dubrovniku, Ljubljani, Palma de Mallorci itd. Surađuje s aukcijskom kućom “HENRY” u Mutterstadtu (Njemačka), “BWU - Burener Wirtschafts und Unternehmensberatungsgesellschaft m.b.h.” u Bremenu (Njemačka). Radovi Nika Ančića mogu se pronaći u brojnim galerijama, muzejima i privatnim kolekcijama diljem svijeta. Živi u Zaprešiću i Santa Maria na Mallorci. Član je HDLU-a i ULSZ.

 


 

IZMEĐU REALNOG I NADREALNOG

- DJELA IZ ZBIRKE UGD

Kustosica: Andrea Batinić Ivanković

Trajanje izložbe: 8.3. – 12.5.2022.

Zlatan Vrkljan, Ruke, 1991.

ulje na platnu

65 x 90,3 cm

 

Zaokupljenost ljudskom figurom i nagim ljudskim tijelom poznata je još od najstarijega doba; tijekom antike i srednjega vijeka, preko renesanse i baroka do danas, ikonografija je često uključivala golo ili polugolo tijelo, ljudsku figuru u stvarnom ili pak imaginarnom prostoru. 

Josip Škerlj, Začarana šuma, 1987.

ulje na platnu

150 x 200 cm

Čovjek je sam sebi civilizacijsko nadahnuće; muškarac ili žena, sa svim svojim tjelesnim savršenostima ili slabostima, zrcalima duše na vanjštini; od najranijeg doba pa do starosti, od savršenih ženskih oblina do svih njezinih nesavršenosti, od pogleda dvaju ljubavnika okrenutih jedno prema drugome do osamljenog muškog lika čije tijelo pokazuje bol i patnju.

 

Lukša Peko, Razdoblje čekanja III., 1981.
ulje na platnu
180 x 140 cm


Izložbu sačinjavaju slike i skulpture s motivom ljudskoga lika koje na osoban način predstavljaju shvaćanje tijela koje nije samo puka manifestacija tjelesnosti, nego je odraz duhovnosti, uvodeći nas tiho u najdublje sfere vlastitih bogatih, unutarnjih svjetova.

        Milovan Stanić, Ženski akt, 1954.                                                                            Petar Jakelić, Usnula školjkarica, 1968.
        ulje na lesonitu                                                                                                      kombinirana tehnika na papiru
87 x 66,5 cm                                                                                                                    71 x 51 cm

 

Različita stilska i diskurzivna pripadnost izloženih radova, kao i individualni pristupi temi, koji se u nekim segmentima preklapaju, a zajedno objedinjen u jedinstven izložbeni postav, isti čine zanimljivim i dinamičnim. Uglavnom su to slike izrazito velikih ili manjih formata, uključujući i Šantićevu minijaturu, gotovo uvijek realizirane u široku spektru različitih kombiniranih tehnika. Na svojim platnima umjetnici istražuju odnos tijela i ljudskih figura u prostoru.

Pero Šantić, Minijatura, 1975.
ulje na drvu
24 x 19 cm

Škerljeve, Jakelićeve, Kavurićine i Vrkljanove ljudske figure kao da su u potrazi za nečim što su nekada davno posjedovale, a u međuvremenu nepovratno izgubile, postajući na tom putu svjesne vlastite egzistencije. To su uglavnom likovi s tek naznačenim crtama lica, na kojima je ipak moguće jasno razaznati njihove izraze, nerijetko u grču, pa čak i boli, koja kao da dopire izravno iz njihovih uznemirenih duša.

 

Nives Kavurić Kurtović, Prostirka uzaludnosti, 1991.
kombinirana tehnika na platnu
200 x 140 cm

Dok Stanić i Velikonja tijelo tretiraju plošno i čistom, živom bojom, Peko svoje aktove gradi čvrstim, snažnim formama gotovo skulpturalnoga karaktera dok voluminoznost tijela postiže gustim i ekspresivnim potezima kista. Šantić i Džamonja istražuju motiv ljudske figure, pokušavajući pronaći nove načine za prikaz te dobro poznate teme. To su živi ljudi sa svojim tjelesnim i duševnim osobinama dok paletom toplih, suptilnih boja izazivaju granice plošnoga medija slikarstva i omogućavaju taktilni doživljaj slike.

 

 


Lipovčevi savršeni odnosi grupa figura u skulpturi Iščekivanje tvore svijet snažne ekspresije i poruke; svijet za kojim žudimo, ispunjen toplinom, uzajamnošću, brigom i vrednovanjem za malog čovjeka.

Vasko Lipovac, Iščekivanje, 1985.
drvo, pozlata, posrebra
350 x 80 cm, dub – 60 cm

 

S druge strane, Ivanovićev dobroćudni Kiklop, na neki način groteskan čovječuljak najbolje se snalazi u kombinaciji s putenom ženskom figurom koja svjesna svoje privlačnosti gotovo impostira plodnost i erotičnost.

 

 

Izložbom se sugerira postupnost zamaha, istančani pomaci u kojima kroz ljudske figure i aktove pratimo život oblika. Lakoća stvaranja upletena je tako u kontinuitet, logični i ustrajni sistem stvaranja, u kojem elementarna jednostavnost oblika odgovara izražavanju elementarnih životnih principa.

Vasko Lipovac, Prijatelji, 1964.
ulje na drvu
33 x 48,5 cm

 

 

BIOGRAFIJE

Dušan Džamonja rođen je 1928. Strumici u Makedoniji. Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1951. Bio je suradnik Majstorske radionice F. Kršinića 1951–53. Sklon tehničkim i oblikovnim eksperimentima; primjenjivao je novu kiparsku građu (željezo, staklo, žica, crni beton) i rabio neklasične postupke obradbe. „Park skulptura Dušana Džamonje“ otvoren je za javnost u Vrsaru 1981. Bio je redoviti član HAZU od 2004. Dobio je Nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo (2007). Umro je u Zagrebu 2009. godine.

Josip Ivanović rođen je u Sarajevu 1961. god., gdje je 1988. diplomirao kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti. Tijekom više od dvadeset godina aktivnog likovnog stvaralaštva, izradio je nekoliko skulpturalnih ciklusa koje je izložio na preko pedeset samostalnih i skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Također je ostvario značajan broj javne skulpture i nekoliko projekata za spomenike. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Živi i radi u Dubrovniku.

Petar Jakelić rođen je 1938. u Prugovu kraj Splita. U Splitu je završio Školu primijenjene umjetnosti. Akademiju za primijenjene umjetnosti u Beogradu upisuje 1959. Za vrijeme studija uzdržava se radeći ilustracije za brojne novine i časopise. Prvu samostalnu izložbu priređuje 1964. godine u Prištini. Od osnivanja Umjetničke akademije u Splitu 1997. godine predaje kolegij grafike. Umirovljen je 2008. kao redoviti profesor u trajnom zvanju, a 2009. godine zbog nastavničke i znanstvene izvrsnosti dobiva počasno zvanje profesora emeritusa na Sveučilištu u Splitu.

Nives Kavurić Kurtović rođena je 1938. u Zagrebu, gdje nakon gimnazije upisuje Akademiju likovnih umjetnosti 1957. god. Diplomirala je grafiku i slikarstvo 1962. u klasi Frane Baće. Od 1962. do 1967. bila je suradnica Majstorske radionice Krste Hegedušića. 1983. počinje raditi kao profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Godine 1997. postala je redovna članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, kao prva žena akademik u Hrvatskoj. Osobito je bila plodna kao crtač i grafičar. Umrla je u Zagrebu 2016. god.

Vasko Lipovac rođen je 1931. u Škaljarima kraj Kotora. Završio Akademiju primijenjenih umjetnosti u Zagrebu 1955., te bio suradnik Majstorske radionice K. Hegedušića (1955–59). Od kovine, kamena, drva, olova, srebra, pleksiglasa i lima, isprva u duhu geometrijske apstrakcije, potom reducirana figurativna izraza, oblikuje kipove i reljefe, često obojene živim bojama, koji imaju oslonac u bogatoj dalmatinskoj i svjetskoj likovnoj i književnoj tradiciji te športu. Preminuo je 2006. god. i ostavio svoj bogat opus kao „Ostavštinu za budućnost“.

Lukša Peko rođen je 1941. u Dubrovniku. Prve poduke dobio je od slikara Antuna Masle te od Koste Strajnića. Godine 1961. upisao se na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu na slikarski odjel. Za vrijeme studija se uz slikarstvo intenzivno bavio grafikom. Diplomirao je 1965. kod Otona Postružnika i Đura Tiljka. Godine 1968. završio je specijalni odjel za grafiku (Marijan Detoni). Od 1968. živi i radi u Dubrovniku.

Milovan Stanić rođen je u Omišu 1929., te se doseljava s obitelji u Dubrovnik. Osnovne smjernice iz slikarstva dobiva u školi crtanja Iva Dulčića. Upoznaje konzervatora i likovnog kritičara Kostu Strajnića te unutar njegovog kruga susreće umjetnike i literaturu o slikarstvu. Upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu koju napušta radi konflikta s profesorima i vraća se u Dubrovnik. Osim slikanja izrađuje scenografije i kostimografije, bavi se grafičkim oblikovanjem i izradom zidnih slika te dizajnom interijera. Umro je u Santa Barbari 1989. god.

Pero Šantić rođen je 1938. u vojvođanskom Velikom Bečkereku, današnjem Zrenjaninu, u Srbiji. Osnovnu školu i četiri godine srednje škole završio je u Dubrovniku. Školu za primijenjene umjetnosti u Herceg Novom upisuje 1954. u trajanju od pet godina, do 1959. Studirao je na Akademiji za primijenjene umjetnosti u Beogradu od 1962. i napušta je, nezadovoljan, 1965. Od 1970. član je HDLU-a Dubrovnik. Opredjeljuje se za status slobodnog umjetnika. Živi u Dubrovniku i Austriji.

Josip Škerlj rođen je u Dubrovniku 1941. godine gdje je završio osnovnu i srednju školu i dobio od Koste Strajnića prve poduke o slikarstvu. Na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu upisao se 1961. godine. Diplomirao je u klasi Otona Postružnika 1965. godine. Po završetku studija vratio se u Dubrovnik i zaposlio kao nastavnik likovnog odgoja. Uz slikanje bavi se i pisanjem. Živi i radi u Dubrovniku.

Agnez (Neža) Velikonja rođena je 1935. u Sarajevu. Završila je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1960. Redovno je pohađala III. stupanj nastave na postdiplomskom studiju u klasi prof. Režeka također na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1966. Izlagala je u Zagrebu 1957. u povodu Proslave Oktobarske revolucije: na izložbama dubrovačkih slikara u Dubrovniku 1963., 1964., 1966. i 1968. te sa istom grupom 1967. u Ravenni i Bariu. Radila je kao likovni pedagog u Dubrovniku. Umrla je u Dubrovniku 1999. god.

Zlatan Vrkljan rođen je 1955. u Zagrebu. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1979. u klasi prof. Šime Perića. Bio je suradnik Majstorske radionice Akademije znanosti i umjetnosti, pod vodstvom Ljube Ivančića i Nikole Reisera. Od 1987.-1994. bio je asistent i docent na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Autor je nekoliko grafičkih mapa. Od 2006. godine docent je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i član suradnik HAZU. Živi i radi u Zagrebu.

 

 

----------------

 

DUBROVAČKI KOLORISTI 1918. – 1945.

- IZBOR IZ ZBIRKE UGD

Kustosica: Andrea Batinić Ivanković

Trajanje izožbe: 21.12.2021. – 30.1.2022.



Ignjat Job, Masline, 1935.

ulje na kartonu

49,4 x 65,4 cm


Dubrovnik, grad na periferiji zapadne kulture, „izabrani“ grad koji je stoljećima svojevrsni centar i žarište kulture, grad počašćen bojama i južnjačkim notama kolorizma, oduvijek je bio i ostao nadahnuće brojnim slikarima, pjesnicima, glazbenicima, kiparima i mnogim drugim umjetnicima. Društvene prilike u dubrovačkoj sredini u razdoblju između dvaju ratova obilježene su djelovanjem umjetnika okupljenih oko konzervatora i likovnjaka Koste Strajnića. Strajnić je kao estetičar, povjesničar umjetnosti, likovni kritičar i konzervator nesebično podučavao mlade slikare, i to u vrlo teškoj likovnoj klimi, vremenu ratnih kataklizmi i raslojavanja svih već uvriježenih ljudskih, humanih normi. Stoga je generacija dubrovačkih slikara s početka dvadesetih godina XX. st. pošla svojim vlastitim umjetničkim putem - prema ekspresivnom kolorizmu

 

Božidar Rašica, Ispod Babina kuka, 1933.

ulje na platnu

39 x 43 cm


Nove generacije slikara odgojene u Strajnićevu okružju svoja likovna iskustva stečena u ratnom razdoblju prenijela su i u razdoblje nakon Drugog svjetskog rata, poput Nika Miljana. Ipak, mjesto prvog trolista dubrovačkog kolorističkog kruga zaslužili su Gabro Rajčević, Ivan Ettore i Marko Rašica.


                          

Gabro Rajčević (1912. – 1943.) bio je prvi među mladim umjetnicima koji se susreo sa Strajnićem. Rajčevićevo slikarstvo duboka je metafora ljudske zbilje dok su kolorizam i gestualnost, asocijativni pejzažizam i dinamičnost elementa prepoznatljivi lajtmotiv svih njegovih faza i ciklusa. Široka paleta boja u njegovim djelima postaje istodobno simbolična i strukturalna, jarka, vesela ili melankolična.

Ivan Ettore, Ulica sa četiri stabla, 1936.

ulje na platnu

48,5 x 66,3 cm



Ivan Ettore (1911. – 1938.) u svom kratkom slikarskom djelovanju ostavio je dubrovačkom i hrvatskom slikarstvu mnoga značajna djela. Promatrajući njegove pejzaže, stječe se dojam kolorističkog gibanja na njegovu platnu. Dinamika kolorita vezana je uz česte kolorističke kontraste, a način na koji tretira plohu gotovo je neoekspresionistički, vlaminckovski. Ettore u svojim slikama izražava duboku vlastitu impresiju, gotovo opipljivu u svojim pejzažima.

 

 

 

Marko Rašica, Pejzaž s Lokruma, 1932.

ulje na platnu

55,5 x 68,5 cm


Marko Rašica (1883. – 1963.) u svom je dugom životu ostvario golem opus, ponajviše nadahnut rodnim krajolikom, a u cjelini potaknut mediteranskim ambijentima. More i nebo nad morem, grebeni, čempresi i priobalni pejzaž prepoznatljivi su signum Rašičina slikarstva. Njegov primorski kolorit, guste i žarke boje slikarski su oslonci u lokalnoj dubrovačkoj tradiciji, stoga Rašicu doživljavamo ponajprije kao mediteranskog epikurejca koji se prepustio unutarnjem raspojasanom uživanju u radosti življenja.


       Božidar Rašica, Portret Koste Strajnića, 1935.

ulje na platnu

  78 x 57 cm

 

Uz djelovanje ovih „triju kolorista“ zanimljivo je zapaziti pojavu dubrovačkog arhitekta, urbanista i scenografa sa specifičnim slikarskim rukopisom Božidara Rašicu (1912. – 1992.). Njegov Portret Koste Strajnića naprosto pršti širokom skalom boja. On ih miješa, mijenja im tonalitet i intenzitet i uobličuje ih u plošne nepravilne forme. Zanimljiva estetska dvojnost nastala u dodiru autora i slike ipak uspijeva govoriti o egzistencijalnim emocionalnim napetostima otkrivajući strah, tjeskobu i usplahirenost unutarnjeg stanja duše.


Niko Miljan, Ulica između vrta, oko 1948.

ulje na platnu

63,7 x 73 cm


Jedinstvena figura koja se javlja u ovom razdoblju, struci nezanemariva i intrigantna, jest pojava dubrovačkog slikara Nika Miljana (1891. – 1962.) koji se iskazuje koloristički izražajnim namazom zamućena obrisa u blagim kromatskim određenjima kojima intonira atmosferu slike. Miljanov divizionizam ne zadire u dubinu slike. On ga gradi samo na površini ispod koje se krije onaj isti mozaik koji tvori čarobni svijet vlastitih slikarskih istraživanja, toliko topao da mi promatrači poželimo na trenutak biti dio njegova ozračja.



 

Od velike važnosti bila je pojava jednog majstora dubrovačkog podrijetla kod kojeg dubrovački motivi nisu projekcije Strajnićevih „uputa“, nego nastaju posve nezavisno od tog likovnog kružoka. Bio je to Ignjat Job kojeg smatramo rodonačelnikom dubrovačkog međuratnog kolorizma. Boja na njegovim slikama ima svoje glavno svojstvo - ona je „katalizator i prijenosnik svih mentalnih i vizualnih energija, nositelj svih likovnih preobrazbi“ jer boja tvori uznemireni rukopis, nemirne površine i doživljaj jake ekspresivnosti. Njegove figure žive u čudno nedefiniranu prostoru unutarnjeg duhovnog stanja. To su slike mentalnog stanja, slojevi duše preneseni na plohu slike, odnosno materijalizirani u superponiranju obojenih slikarskih struktura.

 

 

Ignjat Job, Vino, 1933. – 1935.   

ulje na drvu 

56,2 x 40,5 cm

 

Dubrovački koloristi ostavili su trag svojim slikarskim ostvarenjima koji nas vraća u prošlost, u osjećaj pripadnosti Gradu i njegovu umjetničkom krugu dok istovremeno izlazimo u prostore budućnosti gdje se trag dubrovačkog slikarskog kruga osjeti u suvremenoj umjetnosti našega podneblja.

 

 

Gabro Rajčević, Mrtva priroda, 1934. 

ulje na platnu

50 x 48,1 cm


BIOGRAFIJE


IVAN ETTORE 

Rodio se u Dubrovniku 16. 3. 1910. Pokazujući vrlo rano sklonost i darovitost za slikarstvo, nakon gimnazije u Dubrovniku, odlazi u Zagreb i upisuje se na Višu umjetničku školu. Ubrzo prekida školovanje i odlazi u Trst i Firencu. Slabo zdravlje prisililo ga je na prekid školovanja i prerani povratak u rodni Dubrovnik. Umro je u Ljubljani 1938.

 

IGNJAT JOB

Rodio se u Dubrovniku 28. 3. 1885. U rodnom gradu polazi gimnaziju, ali je školu uskoro zanemario i napustio. Početkom rata (1914.) uhitili su ga Austrijanci i zatočili kao taoca u Šibeniku. Pušten iz azila, Job se upisuje u Višu školu za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu i neredovito je pohađa. Sljedećih nekoliko godina živi u Dubrovniku, Zagrebu, Beogradu, Lopudu, u Vodicama, Supetru, da bi se na kraju pokušao skrasiti u Splitu (1933. – 1934.), Beogradu, Zagrebu, i opet, Supetru; sve do konačnog smirenja (smrti) u Zagrebu 28. 4. 1936.

 

NIKO MILJAN

Niko Miljan rođen je u Cavtatu 1891. Srednju školu polazi i završava u Dubrovniku, a prve poduke iz slikarstva dobiva kod akvarelista Josipa Lalića, te se 1909. upisuje na Akademiju u Pragu. U periodu od 1919. do 1931. radio je kao profesor na gimnazijama: u Tetovu, Kruševcu, Zemunu i Dubrovniku. Tijekom Drugog svjetskog rata boravi u Pragu do 1949. kada odlazi u Zagreb te se potom vraća u Dubrovnik 1956. godine gdje umire 1962. 

 

GABRO RAJČEVIĆ

Rođen je 1912. godine u Dobroti. Godine 1925. dolazi s obitelji u Dubrovnik, gdje se definitivno nastanjuje. Sklonost slikanju dovodi ga 1928. godine u kontakt s likovnim kritičarom Kostom Strajnićem, što uz rad na Strajnićevim seminarima rezultira upisom Rajčevića na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1930. godine. U Dubrovnik se vraća 1934. godine. Teško bolestan od tuberkuloze, umire u Dubrovniku 1943. godine.

 

BOŽIDAR RAŠICA

Rodio se u Ljubljani 1912. godine. Već 1920. s obitelji se vraća u zavičajni Dubrovnik, gdje polazi gimnaziju. Ujesen 1932. Rašica upisuje studij arhitekture u rimskoj Valle Giulia, putuje Italijom i posjećuje izložbe. Nastavlja studirati u Beogradu, Warszawi i, konačno u Zagrebu, gdje je diplomirao na arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta. Od 1954. nastupa kao scenograf na našim i svjetskim pozornicama. Umro je u Zagrebu 13. 9. 1992.

 

MARKO RAŠICA

Rodio se u Dubrovniku 13. 11. 1883. Isprva samouk, izradio je 1902. scenografske nacrte za dubrovačku praizvedbu „Ekvinocija“ Iva Vojnovića. Uspjeh mu je osigurao materijalnu potporu za studij na bečkoj Akademiji. Bio je profesor crtanja na Obrtnoj školi u Zagrebu, a umirovljen je prije vremena (1932.) i reaktiviran 1936., te je iskoristio „slobodne godine“ na najbolji način: slikajući u Dubrovniku i okolici. Umro je na Koločepu 27. 1. 1963.

 

--------------


PAVO URBAN (1968. – 1991.) _ PRIZORI TAME
Galerija Dulčić Masle Pulitika
16.11. – 12.12.2021.
Kustosica izložbe: Petra Golušić

Umjetnička galerija Dubrovnik obilježava trideset godina od pogibije Pava Urbana i trideset godina od napada na Dubrovnik. Riječ je o predstavljanju dvadeset i tri umjetnikova rada koji dokumentiraju ratnu zbilju i koji su dio Zbirke moderne i suvremene umjetnosti. Unutar izložbe Prizori tame je zastupljeno dvanaest posljednjih fotografija Urbana snimljenih 6. prosinca 1991. godine za vrijeme najžešćeg napada na Dubrovnik u kojemu je mladi fotograf izgubio život. Izložba uključuje dokumentarni film Fotografija u Hrvatskoj _ Pavo Urban (1968 – 1991) snimljen 2003. godine.


Kadrovi izriču istinu estetkom kakvoćom i oštrinom uvida. Finoća i harmonija se utjelovljuju u prizorima tame koje Urban fotografira majstorski i izrazito hrabro. Scene užasa rata su bilježene uravnoteženom strukturom svjetla i kadriranjem u kojemu se tvori _ sklad, red i razmjer. Autor je snimao stradavanje, uništavanje, strah, očaj, razaranje, smrt... Pavo Urban je jednostavno svjedočio _ strašnu bol.


ČOVJEK S PSOM (STRAH), 1991.
silver print

 


PORAT GORI I., 1991.
silver print


‘Snimajući iz pozicije Vrata od Ploča perspektivu Straduna s nasuprotnim Vratima od Pila, čudesnom je intuicijom odredio kadar u kojem će se dogoditi najveća drama prošlostoljetnog Dubrovnika. U prvoj snimci ne događa se ništa, vidimo samo pust Grad u tmurno prosinačko jutro. No već na sljedećoj je pakao, u dnu Straduna vatra i eksplozija od koje se trese i grad i kamera. Urban potpuno sabrano nastavlja pratiti događaj te, ignorirajući opasnost, pažljivim kadriranjem, u dvanaest sekvenci dokumentira njegov razvoj. U posljednjoj crno-bijeloj fotografiji kao da je oproštajno zagrlio cijeli Grad. Između dviju eksplozija, na nastaloj snimci objedinjeni su svi toposi koji čine ideju Dubrovnika: s lijeve strane kadra je rub zvonika, gradske prostorne osi. S desne je Sponza, vrhunac njegove arhitekture. Tu je i crkva Sv. Vlaha, zaštitnika Dubrovnika, Stradun, njegova vitalna arterija. Naposljetku, u samom središtu slike okomica je Orlandova stupa, spomenika legendarnom osloboditelju, mjesto koje sublimira Slobodu kao sam njegov sinonim, misao-vodilju kroz cijelu povijest. Nakon te zgusnute i sveobuhvatne snimke, u neposrednoj blizini eksplodirala je sljedeća granata čija krhotina Pava Urbana smrtno ranjava.’ (Antun Maračić)



 

    

POSLJEDNJE SLIKE _ DUBROVNIK, 6.12.1991.
5 crno-bijelih fotografija, digitalni print prema originalnim negativima

 

BIOGRAFIJA
PAVO URBAN (Dubrovnik, 1968. – Dubrovnik, 1991.)
Pavo Urban školovao se na Srednjoj pomorskoj školi i Pomorskom fakultetu u Dubrovniku. Fotografijom se, kao autodidakt, počeo baviti u srednjoj školi i bio je član Fotokluba 'Marin Getaldić' u Dubrovniku. U sezoni 1990/1991. službeni je fotograf Kazališta Marin Držić u Dubrovniku. Također je službeni fotograf Dubrovačkih ljetnih igara 1991. godine. U rujnu 1991. primljen je na Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, na smjer Filmsko i TV snimanje. Studij nije započeo, a ni indeks preuzeo, jer se nakon položenog prijemnog ispita i upisa u tom vremenu, tegobnim i opasnim putovima iz Zagreba vratio u svoj Grad da ga brani. Kao dragovoljac, već 29. rujna 1991. nalazi se na prvoj crti bojišnice u Župi Dubrovačkoj i ondje počinje njegov ratni fotografski opus (rat-art). Padom Župe Dubrovačke vratio se u Dubrovnik i počinje raditi za Dubrovački vjesnik i Slobodnu Dalmaciju kao ratni reporter. U tom svojstvu zabilježio je i prvi pogodak u povijesnu gradsku jezgru, 26. listopada 1991. godine. Ministarstvo informiranja Republike Hrvatske regrutira ga u posebnu dokumentacijsko-informacijsku jedinicu sa zadaćom da fotografira i filmski zabilježi ratna razaranja i stradanja Dubrovnika. Svoj je posao obavljao iznimno sustavno i savjesno. Tako je u rano jutro 6. prosinca 1991. počeo snimati i najžešći napad na Dubrovnik. Tada je, na kraju ovdje izložene dramatične serije od dvanaest fotografija, i poginuo, u dvadeset trećoj godini. Pavo Urban kultno je ime hrvatske fotografije i jedan od simbola ratnog Dubrovnika.


……………………………………………………………………………………………………………………………………………

 

KRHKOST I SNAGA ŽENE – IZBOR SKULPTURE IZ ZBIRKE UGD
Vrijeme održavanja: 19. ožujka 2021. – 30. svibnja 2021.
Kustosica izložbe: Andrea Batinić, kustosica Umjetničke galerije Dubrovnik


Izložba  pod nazivom „Krhkost i snaga žene“ obuhvaća skulpture hrvatskih umjetnika u razdoblju od prve polovice 20. stoljeća do kraja 60tih godina prošlog stoljeća. Na izložbi su zastupljeni radovi umjetnika (kipara) Ivana Lozice, Frana Kršinića, Roberta Frangeša Mihanovića, Nikole Njirića, Koste Angeli Radovanija i Đorđe Oraovca koji su se bavili tematikom žena i ženskih tijela u skulpturi.

Velikani hrvatskog kiparstva su prikazivali profinjene, senzibilne i elegantne skulpture žena, djevojaka i njihovih tijela. Ženske su figure u njihovoj interpretaciji u određenim stanjima. To su osamljene i zabrinute žene, gotovo statične i jednostavne u nekoj vrsti minimalnog pokreta uvučene u neki svoj onirički unutarnji svijet. Impostirane ženske figure mladog, putenog tijela ogoljela su i astenična s naglašenom erotičnom tjelesnošću. Svojom samozatajnošću, čistoćom, senzualnošću i fragilnošću objedinjuju temeljnu žensku esenciju – njezinu unutarnju snagu.

 

Opus izabranih skulptura odiše posebnom aurom eterijernog zračenja, premda je njihov temeljni učinak itekako autonoman i jezgreno monumentalan. Odabrane skulpture iz zbirke Umjetničke galerije Dubrovnik tematiziraju žene i naga ženska tijela s naglašenom erotičnom notom te posjeduju jasna metaforičko - simbolička značenja; fragilnost žene i njezinu unutarnju snagu i čvrstoću. Izložene skulpture dio su fundusa Umjetničke galerije Dubrovnik i kao takve pridonose važnosti i bogatstvu cjelokupne zbirke UGD.

 



MATO CELESTIN MEDOVIĆ (1857-1920) – izložba povodom stogodišnjice smrti slikara
Vrijeme održavanja: 22. listopada 2020. – 28. veljače 2021.
Kustosica izložbe: dr.sc. Rozana Vojvoda, muzejska savjetnica Umjetničke galerije Dubrovnik


Lebić, oko 1906., ulje na kartonu

Izložba kojom se obilježava stogodišnjica smrti Mata Celestina Medovića, jednog od najvažnijih predstavnika hrvatskog modernog slikarstva, obuhvatit će djela iz zbirke Umjetničke galerije Dubrovnik – portrete, djela sakralne motivike, mrtve prirode i pejzaže, te različite studije. Žanrovska raznolikost koja karakterizira kolekciju Medovićevih djela iz Umjetničke galerije Dubrovnik zapravo odražava nikad dovoljno naglašavanu činjenicu – da je Medović bio umjetnik koji je visoke dosege ostvario u različitim poljima djelovanja – povijesnom, religijskom, portretnom i pejzažnom slikarstvu. Odabrani portreti od onih nastalih u doba Medovićeva školovanja u Italiji (1880. -1886.) pa do onih nastalih u doba školovanja na Akademiji likovnih umjetnosti u Munchenu (1888. – 1893.)  i kasnije svjedoče da je Mato Celestin Medović, uz dvije godine starijeg Vlaha Bukovca, bio jedan od naših najkvalitetnijih portretista i u bravuroznosti slikarske tehnike i u dubini psihološke karakterizacije koju provodi.


Pelješki motiv, 1906. – 1908., ulje na kartonu

Među djelima sakralne tematike koja većinom uključuju studije i skice, predstavit će se i rijetko izlagana slika monumentalnih dimenzija „Isus pada pod križem“ iz 1888. godine koja je originalno rađena za kapelicu dubrovačke bolnice, te nedavno restaurirana slika „Sv. Franjo Asiški“ (oko 1896.). Posebno mjesto na izložbi zauzimanju Medovićevi pelješki pejzaži čiju genezu treba tražiti i u vezanosti slikara za rodni kraj i u samoj njegovoj predestinaciji za intimnije motive. Pelješkim pejzažima prepunim svjetla, impresionističkog duktusa koji se naročito očituje u mrljastom potezu kasne pelješke faze (1914 – 1918) dao je najveći doprinos hrvatskom slikarstvu.


Sv. Trojstvo (skica za fresku), 1899., ulje na platnu

Mato Celestin Medović - biografija
Rođen je 17. studenoga 1857. u mjestu Kuni, na poluotoku Pelješcu. Nakon godine dana školovanja u franjevačkom samostanu Gospe od Loreta (Delorita) na Pelješcu, 1868. odlazi u samostan Male braće u Dubrovniku, gdje se priprema za redovnički poziv. Ondje počinje raditi crteže i slikati u ulju, a 1880. odlazi na studij slikarstva u Italiju. Prima privatne poduke u Rimu od 1880. do 1882. (Ludwig Seitz, Francesco Grandi), a zatim od 1883. do 1884. u Firenci (Antonio Ciseri). Godine 1886. vraća se u Dubrovnik, ali uviđajući nedostatke svojeg nepotpunog školovanja, 1888. godine odlazi na Akademiju likovnih umjetnosti u München (profesori Gabriel Hackl, Ludwig Löfftz, Aleksandar Wagner). Tri posljednje godine provedene u klasi profesora Wagnera ostavile su najdublji trag u njegovu minhenskom školovanju, u duhu dekorativnih historijskih kompozicija Karla Pilotyja. Od 1893. do 1894. boravi u Dubrovniku i u Kuni na Pelješcu te napušta franjevački red. Nakon Münchena, umjetnikova koncepcija izvedbe sakralnih slika bitno se izmijenila; odbačeni su detalji ambijenta, a slikama dominiraju monumentalni likovi svetaca. Od 1895. do 1907. boravi u Zagrebu, gdje pod utjecajem plenerizma i bogatog kolorita Vlaha Bukovca mijenja duktus i intenzivira boje. Godine 1908., kada se slikar vraća u rodnu Kunu, počinje novo razdoblje u slikarstvu Celestina Medovića, koje s kraćim prekidom od 1912. do 1914. godine, kada umjetnik boravi u Beču, čini "pelješku fazu". Mato Celestin Medović umro je 20. siječnja 1920. godine u Sarajevu.